Neka od svjedočanstava molitelja i poznatih o Inicijativi!

DIRNULA ME BOŽJA LJUBAV PRISUTNA NA MJESTU BDJENJA

Željela bih podijeliti sa svima svoje svjedočanstvo kako bi svi oni koji stoje i mole znali da čine pravu stvar. Katkad nam se čini da smo možda sami, da ne možemo učiniti ništa, osjećamo se možda glupo, besmisleno, ali to uistinu nije tako. Dakle, jedan sam dan išla parkirati auto ispred bolnice i u blizini je stajala jedna žena, potpuno sama. Držala je sliku i natpis visoko iznad glave i samo stajala u šutnji. Vidjela sam je i samo produžila dalje svojim poslom. Međutim, nakon nekoliko se koraka u meni javio glas da se moram vratiti, dati podršku Gospodinu i toj ženi kako ona ne bi bila sama, pa makar i na nekoliko minuta. Pokazati da ima nas koji smo kao ona toga svjesni da život počinje začećem… Tijelo je bilo slabo i nije mi se dalo vratiti i stajati dolje, ali jednostavno sam se okrenula i šutke stala do nje i izmolila u sebi nekoliko molitava. Ona mi se nasmiješila, a ja sam je pozdravila i otišla. Nakon toga sam cijelim putem plakala. Dirnula me Božja ljubav i činjenica kako nam samo malo treba da se otvorimo, a najviše me od svega dirnula ona kako nijema, sama i dostojanstvena podiže svoj glas za one koji ne mogu govoriti za sebe. Ako je to tako utjecalo na mene koja nemam ranu pobačaja i koja podržavam život, budite sigurni da utječe i na sve one koji su u dilemi. Želim stoga ohrabriti sve one koji se odazovu Inicijativi da uistinu čine veliku stvar, a ja ću se definitivno odazvati sljedeći put. Ovo se svjedočanstvo odnosi na kampanju prije ove, a sada je Bog dao milost da nakon mnogo godina neplodnosti ostanem trudna. Hrabro naprijed! Divno vas je vidjeti, i da samo dotaknete nečije srce, učinili ste divnu stvar, a kamoli da spasite jedan ljudski život. Bog vas sve blagoslovio!

(anonimno svjedočanstvo)

UNA I KATARINA

10. kolovoza 2015. godine, u jednoj ordinaciji, negdje oko 20 sati, doktorica nas je obavijestila da našoj kćeri više ne kuca srce i da bi, budući je situacija takva kakva je, trebalo to, je l’ te – “očistiti”. Surovo to zvuči. Čisti se čovjek od glista, od prljavštine, ali od ljubavi? Ne! Sutradan je doktorica, kako ne bi trošila anesteziju, u desetak minuta “usisala” ostatke našeg djeteta. Njena je majka, koja je radila s njom u ordinaciji, dok sam ležala poslije, rekla kako ću imati još djece, kako ću već sutra opet zatrudniti. Moš’ misliti, i tako nije bilo suđeno. Nisam imala snage ustati ili se barem nagnuti – i zadaviti je. Od drugih sam slušala i to da već imam dvoje djece, i hajde, molim te, šta se tu prenemažem, ima žena koje uopće nemaju djecu, te nek čuvam ovo dvoje što imam, a ne da se tu cimam za djetetom koje je vjerojatno bilo “genetski” oštećeno, pa je i otišlo. Sam Bog me sačuvao da nemam nekog monstruma od djeteta s kojim ću se patiti cijeli život. Od trećih sam slušala da nismo normalni, da u ovakvo vrijeme hoćemo još jedno dijete, i otkud nam hrabrosti da u ovim godinama (38?!) uopće i razmišljamo da imamo još djece. I tako unedogled. O boli nitko ne priča, ili rijetko. Nekako se izbjegava ta tema. Svaka bol ima svoje mjesto i svoje ime. Moja/naša bol zove se Una i Katarina. Svakog 10. kolovoza moj suprug Nikola i ja obilježimo ovaj dan tuge, boli i života. Možda ću zvučati kao budala, ali vjerujem da su obje negdje zajedno i da su žive, samo nekako drugačije, sretnije, bolje… Tako nekako to sebi objasnim. Želim da svaka od vas koja je izgubila dijete/djecu, nebitno kada (budući da sam čula i to da bi mi bilo teže da se rodila pa umrla), razumijem vašu bol i znam da ne prestaje boljeti. To je ona tinjajuća bol koja vas pušta da živite, ali se nekad, iz čistog mira, pojavi slika neonki iznad moje glave, čujem lupanje kirete, šaptanje medicinske sestre i doktoričin glas da se ne izmičem. Nekad kad pogledam Nikolu sjetim se njegova unezvijerenog pogleda dok mu krvnički stišćem ruku i pokušavam bilo što pročitati iz njegova pogleda. U redu je da pričate o toj boli. U redu je da plačete, da vam je žao nerođene djece, pored žive i zdrave koju odgajate i koja vas raduju. U redu je i ako osjećate krivnju koja nekad dođe kao val u kasne sate, u mrkli mrak dok tišina para i mozak i srce: “Možda sam trebala tražiti još neko mišljenje, možda sam trebala piti i neki čaj pored progesterona, možda sam trebala više šetati, uzimati D vitamin…!” I to ”možda…” me uguši u suzama, jer bi možda Una sad kretala u školu, a Katarina bi imala 3 godine. Objema je termin bio oko 20. veljače, kad je i rođendan mojoj kćeri Dariji. Boli i nije me sram. Sramota je biti lopov – al’ da vas boli nešto? Nije sramota. I, dok se na sve strane promovira umjetna sreća i pozitivnost, evo, ja se usuđujem reći da je to put u bolest, što je dokazano kao točno, ako uzmemo u obzir u kako izopačenom svijetu živimo zbog te umjetne sreće. Boli, ali ja nisam nesretna. Bole i druge boli, ne samo ova – i to je u redu.

Biljana Knežević (majka četvero djece)

O MAJCI KOJA I NAKON 50 GODINA JOŠ UVIJEK PLAČE

Najveća čar bdjenja su ljudi koje upoznajete. Budući da sam u prva dva dana bdjenja bio prisutan skoro 10 sati ispred Doma zdravlja, mogao sam upoznati različite ljude koji bi došli s različitim nakanama: neki slučajno, neki iz znatiželje, a većina sa žarkom željom da mole za nerođene i njihove majke. Također sam mogao vidjeti i različit broj molitelja: od dva pa do desetak. Neki bi se, naime, začudili kada bi vidjeli da nas je ”samo” dvoje, da je to premalo, a jasno im u Svetom pismu piše: ”Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima” (Mt 18, 20). Božja prisutnost – samo je to važno kod molitvenog bdjenja, a ne fizička prisutnost koju predstavlja mnoštvo. Uostalom, često se znalo pokazati da će određene osobe prije pristupiti moliteljima ako ih je manje, pogotovo one koje su u potrebi.

Tako sam ja drugog dana bdjenja ostao na dežurstvu ”samo” sa svojim bratom u Kristu, Ivanom. Kako se općenito osjećala prisutnost Duha Svetoga i drugi dan trajanja naše kampanje, tako mi ni malen broj molitelja nije predstavljao problem. Štoviše, znao sam da nisam sȃm, a i s Ivanom uvijek bude zanimljivo. Tako je i bilo! Čim je došao rekao je da ima veliku potrebu pomoliti se za osvješćivanje lokalne zajednice o problemu pobačaja koja misli da se on u maloj sredini ne događa. (Tako smo i mi mislili, dok nam nije došlo osvješćenje ove godine.) Također je naglasio da se u vezi s tim problemom osvijeste i ginekolozi, ali i sami katolici koji često u komunikaciji znaju reći: ”Ja sam katolik/katolkinja, ALI bih se opredijelio/opredijelila za pobačaj jer zašto bih si zbog jedne pogreške u životu zagorčao/zagorčala čitav život.” Naravno da sam na taj Ivanov prijedlog pristao, no predložio sam da prije toga izmolimo Bijelu krunicu za nerođene. Kada smo završili s tom krunicom, za vrijeme koje se mogla osjetiti Božja prisutnost kod ama baš svakog zaziva ”Spasite nerođene!”, Ivan je započeo svoju osobnu molitvu za osvješćivanje lokalne zajednice o problemu pobačaja, pogotovo kod vjernika. Molitva je možda trajala svega dvije minute, ali to su bile dvije itekako intenzivne i Duhom prožete minute. Naime, prisutnost Duha Svetoga mogao sam osjetiti u svakoj stanici svoga tijela. No, kako se molitva bližila kraju, primijetio sam krajičkom oka kako nam se ubrzanim korakom približava neka osoba, a istog trena kako smo molitvi rekli ”Amen!”, pristupila nam je i uskliknula: ”Dečki, pa ja vas po svukud tražim!” Nas dvojica nismo se na to niti snašli kadli nam je gospođa, sedamdesetih godina, iz pletene torbe izvadila fascikl s nekoliko listova papira. ”Evo vam, čitajte!” Zbunjeni otvorili smo fascikl i ugledali naslov koji je glasio ”Mojem milom, nerođenom, malenom”. Nije nam puno trebalo da shvatimo da se radi o gospođinom svjedočanstvu, a još manje da se bacimo na čitanje koje je gospođa zapravo i zahtijevala. Njezino svjedočanstvo s njezinim dopuštenjem donosimo ovdje u neizmijenjenom obliku:

”U mladim danima, još u doba Tita, zatrudnjela sam treći put. Kolegica mi je odmah ”pritekla u pomoć” dogovorivši termin u bolnici za prekid trudnoće. Trudna sam bila 6 tjedana. Vlakom sam sama vozila svoju bebu u smrt, svjesna da to moram učiniti s obzirom da već imam dvije curice, nesređen brak, jednu prostoriju, započetu gradnju kuće bez sredstava, a i djecu koja su mi na čuvanje drugima. To je bilo opravdanje, ne sluteći da se radi o ljudskom životu.

Prekid trudnoće bio je bezbolno obavljen uz asistenciju sestre kojoj su moje suze, ni sama ne znam zašto, bile jako smiješne. Bilo me je jako sram. Vratila sam se kući bez tereta, misleći da mogu sutra na posao. ”A ne, ne! Ne bi to tako išlo!” Savjest je proradila tek tada kada se više ništa nije dalo popraviti.

Počela sam ”obijati” crkvena vrata. Zbog neprospavanih noći, borbi sa samom sobom, potpune dezorijentacije, nisam uopće mogla misliti. Posjetila sam i Kamenita vrata u Zagrebu. Znala sam se pitati: ”Dijete moje milo, jesi li ti bilo curica ili dječačić?” Na ispovijedi sam plakala i, iako me velečasni ohrabrivao, ništa nije urodilo plodom. Nastavila sam s lutanjima, izjedao me čemer, grižnja savjesti, koja i danas, nakon 50 godina, nije izbrisana. Međutim, za stolom je bilo najteže. ”Evo, sad je ovo preostalo baš za tebe, milo moje nerođeno.” I danas je taj osjećaj još ponekad prisutan. ”Oslobodi me, Bože, tog mojeg jada!”

Jednom sam sanjala kako silazim stubama Kamenitih vrata i kako sam se zaputila na tadašnji Trg Republike. Jedva, shrvana od boli, napravila sam otprilike tri koraka nizbrdo kad sam se okrenula i ugledala omalenog dječaka od otprilike 3 godine u kratkim hlačama koji me upitao: ”Mama, a zakaj si tak tužna?” Probudila sam se i pomislila: ”O, dijete moje milo, pa ti si na sigurnom, samo ja i dalje nisam!” Kako bi raslo to maleno dijete, rasla je i moja znatiželja u što se on razvio, kako sada izgleda.

Drugi sam put tako sanjala onu istu prostoriju i onaj isti stol na kojem je obavljen prekid trudnoće. Sanjala sam kako ležim na stolu i zagledana kroz prozor jasno vidim na smetlištu u prikladnom odijelu krasnog i stasitog mladića, valovite i guste plave kose, ali bez jedne ruke od ramena nadalje. Kad sam se probudila, prvo na što sam pomislila bilo je: ”O, Bože mili! Znači, najprije ti je doktor osakatio ručicu, sasjekao te i bacio na to smetlište?”

I sada dok ovo pišem, teško mi je, jako mi je teško, ali zahvaljujem Majci Mariji što mi čuva moje djetešce dok se ne sretnemo pa da ja preuzmem brigu, zagrlim ga, stavim u toplo krilo, zanunam ga na rukama i ne pustim više nikada od sebe.

Tugo moja, kada ćeš me napustiti?

Žalosna mama”

Pročitavši gospođino svjedočanstvo, moj prijatelj Ivan i ja, nismo mogli doći k sebi. Kao da nam je netko opalio šamar. Nismo mogli vjerovati da se abortus vršio i prije 50 godina, a da se i dandanas toliko šuti o posljedicama, pogotovo onim emocionalnim, koje on ostavlja na majkama. ”I, jel vrijedi to kaj?”, upitala je gospođa. Jedino što smo na to mogli reći, bilo je ”Gospođo…” i izgrliti je kao da smo njezini sinovi, na što nas je gospođa izljubila i isplakala se. Kad se malo smirila, ispričala nam je svoje cjeloživotno svjedočanstvo, opet istaknuvši bol zbog gubitka svog djeteta i tugu koju osjeća svakog dana kad bi nakon jela ostalo hrane za njenog milog plavog sinčića. Zahvalili smo joj na hrabrosti što nam je prišla i otvorila nam se pa smo se na kraju nas dvojica za nju i pomolili. Zahvalna zbog toga što nas je našla, s ponosom nas je pogledala, zaokružila pogledom i istaknula: ”Dečki, na pravom ste mjestu!” ”Znamo mi to, gospođo”, rekao sam. ”Već smo mi to u ova dva dana više puta čuli.” A svakim danom, poučeni ovakvim potresnim svjedočanstvima, mi to sve više i shvaćamo.

Kruno (Križevci)


O MAJCI KOJA JE NAKON 17 GODINA PRESTALA PLAKATI

Započinjem dijeliti s vama najteže trenutke svog života s nadom i molitvom da vam se oni nikada neće dogoditi. Ja sam majka nerođenog djeteta. A izgubiti dijete na bilo koji način bol je koju je samo milošću Božjom moguće preživjeti.

Bilo je to prije skoro 18 godina. Četvrto dijete. Četvrta trudnoća. Prve tri trudnoće i porođaji – sve u redu, bez ikakvih problema i teškoća (ako zanemarimo mučnine, umor, iscrpljenost, bolove u nogama, leđima…).

Voljela sam djecu, jako (još ih volim). Oni su najveći Božji blagoslov i dar. Anđeli na Zemlji. Htjela sam imati puno djece, ali ovo četvrto nisam mogla prihvatiti toga časa. Nisam mu se mogla radovati. Bila je to četvrta trudnoća u petoj godini braka. Ja, vječito umorna, iscrpljena s troje male djece u nedovršenoj kući, gdje je mnogo toga nedostajalo, s jednom radničkom plaćom i porodiljnom naknadom, sa samo suprugovom pomoći i to rijetko.

Bože moj, to je previše. Da si ga barem poslao za dvije godine, za godinu dana. Kako ću se brinuti za njega? Za ovo troje nemam dovoljno snage. Živimo skoro u bijedi. Nosimo tuđu odjeću i obuću. Svi će mi reći da sam luda. I moji roditelji. Njima je već i troje djece previše. Oni su imali samo mene i brata. Da barem nisam trudna. Pa to je dijete začeto u neplodne dane! Kako? Zašto!? Da se barem probudim i shvatim – sve je samo ružan san…

Dani su išli, teški. U glavi i u srcu polako su se sređivale stvari. Ja sam vjernica i osjećala sam da mi Gospodin neće dati križ koji ne mogu nositi. On će biti sa mnom, dat će mi snagu. Nema veze što smo siromašni. Pa gdje je On rođen? U štalici, a Kralj je svemira! Voljet ću ga najviše na svijetu. Svima ću reći da sam trudna. Mogu mi reći da sam luda, neodgovorna, što god. Nema veze. To je moje drago dijete i ja ga volim…

To moje drago dijete, mali Josip, umrlo je nekoliko dana kasnije. Više nisam osjećala njegovih pokreta u sebi. Četvrti mjesec trudnoće bio je pri kraju. (Na prvom pregledu sve je bilo u redu.) Bio je to najteži dan u mojem životu. Na ultrazvuku, na Sigetu, rekli su da je moje dijete umrlo…

Sjedim… I plačem… Ne znam što dalje pisati… Ne postoje riječi kojima je moguće opisati te osjećaje, tu bol… Duša mi je u tome trenu umirala… Tresla sam se… Liječnik mi je dao tabletu za smirenje. Tješio me govoreći kako u bolnici, u Vinogradskoj, imaju modernije aparate i da možda otkriju da je dijete ipak živo. Možda još ima mrvica nade. Ja sam znala da nema. Gotovo je…

Otišli smo u crkvu sv. Križa, pateru Smiljanu. Nikada neću zaboraviti molitvu pred Svetohraništem. Zagrlio me čvrsto (ja više nisam bila u stanju stajati) i molio je dugo, dugo (više ne znam što), a ja sam plakala. Osjećala sam neopisivu tugu, ali i mir. Tada nisam bila toga svjesna, ali već odavno znam – to je bio Isusov zagrljaj. Isus me grlio rukama svojeg svećenika.

Ne sjećam se te noći. Ne sjećam se mnogih stvari iz toga razdoblja. Kao da je bol izbrisala sjećanje. Drugog dana u bolnici dobila sam drip. Htjeli su umjetnim trudovima izazvati porođaj (pobačaj) umrlog djeteta, ali ja nisam osjećala nikakvih trudova, bolova. Vadili su mi krv, davali injekcije, ali ja ništa nisam osjećala. Kao da sam umrla… Nakon čitavog dana i većeg dijela noći na dripu (bila su četiri sata u noći), morala sam u salu da ne dođe do trovanja. Dani nakon toga u bolnici bili su strašni. Tuga, obamrlost, očaj, bezvoljnost…

Kod kuće također – ne mogu jesti, ne mogu spavati, ne mogu moliti… Moram se brinuti za troje male djece, a ne mogu. Hoću umrijeti! To je moja jedina želja – hoću umrijeti, hoću otići za njim. Nikad mu nisam vidjela lice, nikad mu nisam čula glas… Bože, zašto? Još mi ga nisi ni dao, a već si ga uzeo. Što se dogodilo? Odgovor liječnika: ”Događa se.” Kako bi izgledalo? Što bi postalo? Jesam li ja kriva? Bi li preživjelo da sam ga voljela od prvog dana? Ako je bilo bolesno, možda bi mu moja ljubav dala snage da preživi? Možda bi bilo bolesno, ali bi se rodilo. Je li moja ljubav mogla spasiti to dijete?

Mučenje, agonija, tisuću pitanja bez odgovora. Ne znam je li gora noć ili dan. Suprug me šalje psihologu. Dobivam tablete. Po danu da se trgnem iz bezvoljnosti i obamrlosti, po noći da mogu zaspati. Ne sjećam se koliko sam dugo bila na tabletama. Ne sjećam se na koliko sam razgovora otišla.

Preselili smo jer tako je trebalo biti lakše – manje uspomena. Trebalo je postati lakše, ali s vremenom. Vrijeme liječi sve rane, zar ne? E pa, nije istina. S vremenom samo naučimo živjeti s ranama, ne dirati u njih. Samo dragi Bog liječi svaku ranu i to u vrijeme kad On to želi. I ja sam Mu beskrajno zahvalna što je izliječio i moje rane, jer da nije, ja sada ne bih ovo pisala.

Godinama nisam mogla govoriti o smrti svog djeteta, ni najbližim prijateljima. Samo su dvije osobe (osim mene i supruga) znale da sam bila trudna. A onda, prije nekoliko godina na blagdan sv. Marka Križevčanina, kod susreta od dvije minute, sve se promijenilo. Otišla sam se pozdraviti s jednim jako dragim svećenikom (kod nas na glavno misno slavlje dođu deseci svećenika i biskupa), a on, vlč. Ivica, mi kaže: ”Trebate biti radosni jer već imate jedno dijete u kraljevstvu Božjem!” Gledam ga. Bez riječi. Ne mogu vjerovati. Isuse, otkud to njemu? Isuse? Hvala! Hvala, Isuse! Hvala Ti i slava od srca! Zahvaljujem Ti svom dušom i čitavim bićem! Hvala, Isuse! Tisuću puta!

Nakon toga stišala se oluja pitanja, krivnje, suza, neprospavanih noći, bezvoljnosti, predbacivanja suprugu i samoj sebi. Mogu o tome razgovarati. Istina, još je teško, ali kad me pitaju koliko imam djece, govorim: ”Četvero!” Prije bih rekla ”Troje!”, a sada kažem ”Četvero! Troje na zemlji, a jedno na nebu.” Rekla sam djeci da imaju još jednog brata, a sve sam rekla i svojoj majci (tata je u međuvremenu preminuo, ali nadam se da je već upoznao svog unuka).

Ispričala sam ”svoju priču” već mnogim ljudima u inicijativi ”40 dana za život” koja je prvi puta počela u našem gradu upravo na dan kad sam saznala da mi je dijete umrlo, ali 17 godina kasnije. To je za mene bio znak i pozivnica da se moram priključiti borbi za život, u Inicijativu.

Želim još samo reći da, iako je Gospodin iscijelio moje rane, ja bih i dalje plakala za svojim djetetom. Plakala sam 17 dugih godina, a osobito na taj dan 28. rujna. A te godine, prvi dan Inicijative (zaspala sam tek pred jutro od iščekivanja i uzbuđenja) probudila sam se radosna i čudila se samoj sebi. I čitav sam dan bila radosna, a osobito u svojoj smjeni, na bdjenju, u molitvi ispred Doma zdravlja. Taj dan nisam ni suzu pustila!

Hvala, Isusu! I hvala Mu za svaki darovani život! I hvala Mu za svaki spašeni život po našim molitvama i žrtvi!

Draga moja braćo, muževi i mladići, molim vas, branite i čuvajte život. Budite potpora svojim ženama i djevojkama, svojim kćerima. Molim vas to u ime Božje i u ime malene nerođene dječice. I vas, drage moje sestre, molim da prihvatite život koji raste u vama u kakvim god problemima živite jer nema ništa teže i bolnije od suza za izgubljenim djetetom i ništa uzvišenije i ljepše od majčinstva i od riječī: ”Volim te, mama!”

Neka nas Gospodin sve blagoslovi i neka nas čuva!

(anonimno svjedočanstvo)

JULIJAN

Julijan je u svibnju 2016. godine ušao u moj život jednako neočekivano kao što je ušao u onaj svojih roditelja dva mjeseca ranije. Sa suprugom i naše dvoje djece sam došao u posjet roditeljima, gdje me majka dočekala nezaustavljivo plačući. Na logično pitanje je uspjela samo odgovoriti: „Djevojka tvog brata je trudna.“ Moja sljedeće pitanje je bilo: „Moj brat ima djevojku?“ Da, tada 17-godišnju učenicu, kojoj su iz tradicionalno katoličke (zapravo nevjerničke, ritualne) obitelji dali vrlo jasan ultimatum: riješi se „toga“ ili odlazi iz kuće. Za njih je „sramota pred susjedima“ bila kudikamo veći teret od ubojstva nerođenog Božjeg stvorenja. To je bila srijeda navečer, a termin za pobačaj je bio ugovoren za utorak u 19 sati. To malo kucajuće srce bilo je procijenjeno na 3.100 kuna.

Za mene i moju suprugu pobačaj nije bio opcija. Niti za moju majku, no postojao je onaj „ali“, zbog kojih je izgubljeno toliko života… Moj otac je već više bio zabrinut za njihovo školovanje i zaposlenje nego za njihovo dijete. Sve u svemu, nismo bili jaka opozicija obitelji maloljetne trudnice u kojoj su tri generacije jednoglasno zagovarale rješavanje „problema“ i „miran nastavak života“. Odmah mi je bilo jasno da Bog pred nas stavlja zadatak, ali i da će u razgovoru s mojim bratom svako spominjanje Boga, vjere, religije samo podići novi bedem i ojačati uvjerenje mladih roditelja da je pobačaj najpraktičnije rješenje.

Stav njegove djevojke je bio zaštitnički, ali ne prema vlastitom djetetu već prema vlastitoj majci. U suzama je ponavljala kako mora to napraviti jer ne samo da će ona biti izbačena iz kuće, već će njena majka biti okrivljena za sve od strane oca, bake i djeda. Njezini strahovi su se očitovali u pitanju: „Što će ona ako ja ne pobacim?“ Moj brat je pak zauzeo stav koji niti jedan muškarac nikada ne bi smio zauzeti: „Meni je svejedno, kako ona odluči tako ćemo napraviti.“ U tom trenutku mi je postalo jasno zašto zagovornici pobačaja svim silama žele izbaciti oca djeteta iz odlučivanja o tome. Naime, ako djevojka ili žena ima podršku oca djeteta spremna je suprotstaviti se pritiscima svoje obitelji i okoline. Kada te podrške nema, čak ni sva druga podrška ne znači puno. Upravo zato je njegov, u tom trenutku kukavički stav, samo ojačao njenu želju da obavi postupak i iduću srijedu nastavi svoj život kao da se nikada ništa nije dogodilo. To je uvijek plan, zar ne? Nastaviti život kao da u njemu nije bilo nerođenog života…

U našim razgovorima smo se doticali kršćanskih tema, pazeći da niti jedna od njih ne bude identificirana kao takva: o svetosti života, odgovornosti, Providnosti i Božjeg plana za svakoga od nas… Dali smo im do znanja da pobačaj nikada ne dolazi bez posljedica – ne kako bismo ih plašili prokletstvom, već kako bismo razbili njihovu iluziju kako je pobačaj nešto neinvazivno, uobičajeno i zapravo – normalno. Osjećao sam kako se njihovi unaprijed podignuti bedemi polako ljuljaju. Da, iako možda razumom ne shvaćaju, svojim mladim srcima osjećaju vrijednost novog života. No borba za Julijana u duhovnom svijetu je bila daleko od kraja…

Tih pet dana smo svaki dan putovali iz Križevaca, gdje živimo, u okolicu Zagreba. Oni su bili smješteni kod mojih roditelja dok se pobačaj ne obavi, uz sve jače pritiske od strane njene obitelji pogonjene srdžbom i strašnom prijetnjom: ukoliko to ne obaviš, ne vraćaj se kući. Što je još strašnije, upućivala ju je upravo majka koju je bratova djevojka toliko htjela zaštititi. Baka nerođenog djetešca, ona koja je i sama pod srcem nosila troje djece i već ima tri unuke, sada kada je trebala biti majkom svojoj zbunjenoj i uplašenoj kćeri – bila je maćehom. Njen vlastiti strah ju je paralizirao pred borbom za dijete njenog djeteta.

Moja supruga i ja smo svaki dan molili, tražili vodstvo i savjet od Boga, a zatim kretali put Zagreba pružiti savjet, pomoć i utjehu najbolje kako smo znali. No svaki zaključak mladih roditelja je išao prema tome da će za par dana postati roditeljima ubijenog djeteta, iako nesvjesni te strašne činjenice. Tada sam odlučio kontaktirati inicijativu „40 dana za život“, zatražiti pomoć u molitvi, savjet, možda zajedničke poznanike koji bi mom bratu i njegovoj djevojci mogli pristupiti i pokazati da je novi život blagoslov, bez obzira na okolnosti u kojima je nastao. Iz inicijative su reagirali vrlo brzo i organizirano. Voditelja Antu Čaljkušića sam poznavao iz viđenja u studentskim danima, a i vremena je bilo sve manje. On me ubrzo spojio sa Damirom Mirenićem, meni do tada sasvim nepoznatim čovjekom. Upravo mi je Damir prenio neku novu snagu i entuzijazam svojom odlučnošću i iskrenom zainteresiranošću za svaki život – kako onaj bespomoćni u utrobi majke, tako i njen, očev, živote njihovih roditelja… U njegovu glasu se mogla raspoznati nedvosmislena namjera: u Božje ime učiniti apsolutno sve što je moguće da se spasi svaki nerođeni život.

Unatoč svim našim naporima, bio sam uvijek svjestan činjenice da su svi ti životi u Božjim rukama i da si ne smijemo dopustiti upadanje u zamku mišljenja da smo mi ti koji spašavaju Julijanov život. Mi smo samo imali čast poslužiti Gospodinu u trenutku kada smo bili pozvani. Stoga sam, iako je u ponedjeljak popodne situacija izgledala beznadno, učinio jedino što sam mogao: sve sam prepustio u ruke Gospodina i Životvorca. Odluka je bila donesena – 3.100 kuna i nevini život u zamjenu za „mir u kući“.

Na mobitelu mi je pisalo „23:55“ kada me po prvi put u tih šest dana nazvao moj mlađi brat. Do tada sam svaki dan ja zvao njega. Rekao je samo: „Buraz, možeš sutra doći poslije posla? Mi bi možda zadržali dijete…“ Od šoka sam uspio jedva izustiti: „Naravno, vidimo se oko 17 sati.“ Ako su do tada postojali trenutci u kojima sam sumnjao da Bog ima plan, ovim pozivom su sve te sumnje bile srušene kao kula od karata. Tu noć sam prespavao u neobjašnjivu miru, znajući da su na duhovno bojno polje stigla pojačanja pred kojima je tama morala ustuknuti. Nada je predivan Božji dar.

Taj utorak sam u stan svojih roditelja došao dva sata prije termina u kojem je pobačaj trebao biti napravljen. Moji su ga trebali platiti, a nju će majka pola sata prije čekati na navedenoj adresi u Zagrebu. Konačna odluka još nije bila donesena i za mene je već i to bila jedna velika pobjeda, no sa svakom minutom su napetost i nervoza u svima nama rasli. Jedino što sam mogao je bilo ponuditi se da ih ja odvezem u Zagreb, kako bih mogao zagovarati rođenje svog nećaka do zadnjeg trenutka. Već oko 18 sati je mobitel počeo zvoniti, a s druge strane je bila majka bratove djevojke koja je jednako nervoznim glasom ispitivala: „Gdje ste? Kada krećete?“ Kći joj je, očiju već bolnih od konstantnog plača, odgovarala: „Sada ćemo krenuti, tamo smo za 20 minuta.“ No ipak nismo kretali. Ni nakon 25 minuta. Ni nakon 30. Vjerujući da smo si kupili neko vrijeme odgađanjem termina za par dana ili tjedan, osjećao sam olakšanje. No nisam ni slutio da će upravo ona izgovoriti rečenicu koju su deseci molitelja toliko željeli čuti: „Ne idem, želim zadržati dijete.“ Kao da to nije bio dovoljan šok, nadovezao se moj do tada rezignirani brat riječima: „I ja, ne idemo na pobačaj.“

Vjerujem da su se u tom trenutku negdje iznad nas skupili korovi anđela i radosno zapjevali pjesmu od kojih su se tresla nebesa, pred kojom su demoni bježali glavom bez obzira. Bog nad vojskama je stao na to bojno polje i rekao: „On je moj!“ Ja sam uspio samo zagrliti njih dvoje, apsolutno nemoćan riječima izraziti radost i ponos na njih koji sam u tom trenu osjećao.

Dana 8. prosinca 2016. rođen je zdravi dječak crne kosice. Nažalost, prijetnje njegove bake i djeda su se ostvarile i njegova majka, koja je u međuvremenu proslavila 18. rođendan, je izbačena iz roditeljske kuće. Na sreću, njegova druga baka i djed su nastavili pružati dom njemu i njegovim roditeljima. Dok ovo pišem, na mom mobitelu stoji slika već pravog momčića koji će uskoro napraviti svoje prve samostalne korake, koji se smije, razgovara s nama svojim jezikom, pleše svojim nožicama i ručicama, iskorištava svaku priliku da ukrade naočale svojoj mami i stricu.

Za opisati vam blagoslove koju su se nastanili pod krovom mojih roditelja njegovim dolaskom bilo bi mi potrebno još nekoliko stranica, no kratko ću navesti samo neke: dugogodišnja ovisnost njegovih roditelja o marihuani je prekinuta. Po prvi put planiraju budućnost. Pripremaju se za samostalan život. Ponovo započinju školovanje, zanimaju se za polaganje vozačkog ispita, traže posao… Te stvari su do prije samo godinu dana bile nezamislive. Za njih je dan započinjao u 3 popodne, protekao u igricama i pušenju trave, a završavao oko 5 ujutro. I možda oni (zasad) neće zahvaljivati Bogu na tome jer Ga još nisu prepoznali u svemu što im se događa, ali ja hoću. Vjerujem da će doći dan kada ću i to čuti iz njihovih usta.

Zbog Julijana je pokrenuta inicijativa „40 dana za život“ u Križevcima, mirnom prigorskom gradiću trećeg hrvatskog sveca, Marka Križevčanina. Također i gradu pogođenom zloduhom pobačaja, u kojem je navodno život još osjetno jeftiniji nego u Zagrebu. Inicijativa je okupila tridesetak molitelja koji su zajedno iznijeli već 10 40-dnevnih kampanja molitve, posta i miroljubivog bdijenja. I svaki put kada ostanemo zadivljeni blagoslovima proizašlima iz ove priče za svakoga od nas – Bog prosipa još novih. I još. I još. Taj maleni dječačić kroz kojeg se Bog proslavio je započeo čitav niz događaja koji će prije ili kasnije donijeti još plodova poput njega. Još Božje slave među nama, među onima koji Ga ljube.

Ja sam zahvalan Bogu jer mi je po tko zna koji put otvorio oči, objavio istinu. Pokazao mi je da se pobačaj ne sprječava prisilom molitelja, već se događa zbog prisile onih koji molitelje okrivljavaju za prisilu. Da ovo nije borba između prava na život i prava na izbor, već između Životvorca i Uništavatelja života. Da nam Bog na put uvijek stavlja prave ljude u pravo vrijeme i da smo upravo mi za nekoga prava osoba u pravo vrijeme.

U zahvalnosti prema Krunoslavu Puškaru, koji je potaknut ovom pričom pristao voditi inicijativu u Križevcima;

svim moliteljicama i moliteljima naše gradske inicijative, koji su stali ispred Doma zdravlja i spremno svjedočili svoju vjeru;

Anti, Petri, Damiru i njegovoj obitelji te mnogim drugim junacima borbe za bespomoćne,

svu slavu, čast i hvalu predajem Bogu Ocu, Sinu Spasitelju i Duhu Životvorcu.

Ivan (Križevci)

BOL JE ISTA I NAKON 22 GODINE

Imam 42 godine. Ovo pišem samo radi tebe, djevojko, ženo… Tebe koja nosiš u sebi život, a ne želiš ga ili ga se bojiš roditi. Želim podijeliti s tobom svoje iskustvo pobačaja. Kad ga se samo sjetim, u grlu me steže i bol je uvijek prisutna…

S 20 godina ostala sam trudna. Bila sam zbog toga sretna, ali sam naposljetku odlučila da ipak neću roditi. Naime, prije nego što sam saznala za trudnoću, imala sam dogovoren termin za operaciju štitnjače jer sam imala tumor i često sam se gušila. Kad sam svome ginekologu rekla za svoje zdravstveno stanje, on je rekao da je bolje da pobacim jer je moguće da se dijete neće normalno razvijati. Ja sam se odmah za to uhvatila i nisam se ni pokušala više informirati o tome. Naravno, njemu je to odgovaralo jer sam TO njemu platila. U sebi sam znala da to nije u redu, ali nisam imala nikakvu podršku od ikoga. Nitko me nije pokušao spriječiti. Moj dečko je bio potpuno neodgovoran i bilo mu je svejedno.

Rekla sam za to mami koja je jako konzervativna i u vjeri, ali ni ona me nije pokušala spriječiti. Čak me je i poljubila prije nego sam ujutro otišla u bolnicu, kao znak odobrenja. Prestrašno! U meni se sve bunilo protiv toga, ali ja to nisam željela čuti. Sama sam sebe uvjerila da je to najbolje rješenje.

Sam pobačaj je PRESTRAŠAN! Tek što mi je sestra dala injekciju, a ja bila potpuno pri svijesti, doktor je krenuo vakuumom vući maternicu i skalpelom je počeo strugati. Ubio je i raskomadao moje dijete… Kakva strahota, bol prejaka… Istog sam časa znala da sam pogriješila, ali nije bilo povratka. Ništa ga ne može zamijeniti. Danonoćna agonija, grižnja savjesti, tuga, sram…

Molim te, nemoj ubiti svoje dijete. Ono je nedužno, nevino, ne može se braniti. Srce kuca već od 3. tjedna. Ja to tada nisam ni znala…

Bol je ista i nakon 22 godine. Abortus ne ubija samo dijete, već i majku. To je nešto što se ne može popraviti. Žao mi je, ali to ništa ne mijenja. Abortus je ugasio jedan život prije negoli je uopće imao priliku da ugleda ovaj svijet. Završio je u smeću… Kad bi samo jedno dijete bilo spašeno, ovo što sam napisala imalo bi smisla.

Otada je sve u mome životu krenulo nizbrdo. Smatrala sam da više nisam dobra ni za koga pa sam trpjela tog svog dečka još sljedećih 20 godina. Nedugo nakon pobačaja ostala sam ponovo trudna. Bogu hvala, rodila sam zdravog sina, ali ta rana pobačaja uvijek je sa mnom. Jedina mi je utjeha u Isusu! Bez Njega život bi mi i dalje bio u agoniji. Samo On može oprostiti taj grijeh, zacijeliti tu ranu. Samo On…

(anonimno svjedočanstvo)

NISAM HTJELA POBACITI SVOJE BOLESNO DIJETE

Prošle godine, točnije 27. rujna 2015., izgubila sam svog anđelčića u 22. tjednu trudnoće. Naime, nešto malo više od mjesec dana prije toga saznala sam na redovnom pregledu da se moje dijete ne razvija dobro, ima srčanu manu, noge su srasle s tijelom i cijeli je donji trup ostao nerazvijen. Osim toga, doktorica je navela još neke bolesti za koje dotad nikada nisam čula. Poslije sam pretraživala po internetu i saznala da dijete s takvim simptomima najčešće umire već u prvih nekoliko tjedana. Ipak, moja se djevojčica nije dala. Izdržala je gotovo 22 tjedna, a onda odlučila otići Onome koji joj je udahnuo život i darovao je meni i mome mužu. Dakle, s takvom dijagnozom doktorica me poslala na hitnu hospitaciju i pobačaj. Ja sam uzela uputnicu i došla doma mužu. Rekla sam što se dogodilo i što je doktorica našla na ultrazvučnoj snimci. Nakon isplakanih suza i prvotnog šoka nismo niti sekunde razmišljali o pobačaju sve dok kuca malo srce. Tako smo odlučili i tako je i bilo. Ono što je mene držalo jest njegova reakcija i riječi koje je izgovorio: „Gle, nismo ni prvi ni zadnji s djetetom koje je bolesno. Izdržat ćemo do kraja. Pobačaj ne dolazi u obzir.“ Tako sam se javila u Zagreb u bolnicu kod jednog stručnjaka koji me pregledao i potvrdio sve ono što je rekla moja doktorica te se čudio kako je dijete još uopće živo. Sljedećih nekoliko tjedana dolazila sam na kontrolu kako bih provjerila kuca li joj još srce. I kucalo je još više od mjesec dana. Kroz to vrijeme svakodnevno sam molila i vapila Bogu da mi pomogne nositi taj križ. Htjela sam da ostane živa. Onda sam na hodočašću u Ludbreg išla na životnu ispovijed i primila bolesničko pomazanje. Nakon toga sam rekla Gospodinu neka čini ono što je On zamislio s njenim životom. Prepustila sam je Gospodinu. A onda sam toga dana imala jako čudan osjećaj, uhvatila me tjeskoba i nekakav nemir. Isti sam dan otišla doktoru i na ultrazvuku se vidjelo da srce više ne kuca. Upućena sam na inducirani pobačaj. Ostala sam u bolnici tri dana. Sve je bilo u redu, osim velike tuge, ali i velike utjehe da sad imam malog anđela koji nas zagovara kod Gospodina.

Katarina (Zabok)

DVAPUT SAM TREBALA BITI POBAČENA

Moje svjedočanstvo kao osoba koja je trebala biti dvaput pobačena, prvi put kada su roditelji saznali za trudnoću i moj otac nije htio da se rodim kao i ostali dio obitelji osim moje majke, koja je samoj sebi rekla “pa makar pasla travu, al’ rodit ću te” i tako se suprotstavila svima koji su bili protiv trudnoće, jer to joj je bila treća trudnoća. Imala je već 2 djece od 2 i 1 godine. Drugi put su doktori inzistirali na pobačaju kada je bila trudna sa mnom 5 mjeseci, jer je oboljela na bubrege i doktori su rekli da neće preživjeti porod, ali majka je opet odlučila da će me roditi pa makar i umrla, što doktorima nikako nije bilo jasno, čak su joj postavili pitanje je li bolje imati dvoje djece s majkom ili troje bez mame. Ona je potpisala da ne pristaje na pobačaj, čvrsto odlučivši meni podariti život bez obzira na svoj. Često mi je znala reći: “Osjećala sam da će sve biti u redu, da neću umrijeti…” Sada nakon 41 godine i znamo zašto je imala takav osjećaj. Bog je imao plan za nas. Htio nas je u timu u kojem se borimo za nerođene, htio nas je da molimo za one koji to ne mogu sami – moja mama i ja sada zajedno molimo na tu nakanu.

Biljana Skoko (Vukovar)


DJECA SU DAR S NEBA
Bog nas je pozvao na molitvu, a kada On zove moraš ići. Njemu ne možeš reći ne. Svaka moja trudnoća bila je teška. Nakon moje Rahele dobila sam trombozu i jedva izvukla živu glavu. Rekla sam sebi da ne mogu više rađati i proživjeti takvu kalvariju teške trudnoće, preteškog poroda i još tromboze. Ali, tko može bez tih malih osmijeha? Kod jedne ispovijedi Bog mi je progovorio da ću roditi sina i da se ne bojim. Odvažila sam se i rodila Bartola. Koji predivan porod! Puno sam molila u trudnoći i cijeli porod. Bila sam uz Krista tako hrabra, nisam se bojala ni injekcija u trudnoći. Ma Isus je faca! Nakon toga sam jednu bebu rodila za vječnost – moj mali Jakov je umro u 6. tjednu trudnoće. I opet Isus, bez Njega ništa. Nakon spontanog sam mislila da mi je netko iščupao srce, ali tijekom molitve sam vidjela sina u Isusovu naručju i znala sam da je dobro. Moj sin je bio spašen. I onda ubrzo trudnoća s Vidom. Bila sam tako sretna i preplašena. Opet injekcije i strah od gubitka. U 5. mjesecu trudnoće sam prokrvarila, bila sam očajna. U tom trenu kleknula sam pred križ i rekla: “Kristova krvi prekrij mene i moje dijete i spasi ga, molim Te.” Svatko tko je imao spontani zna o kakvim jakim bolovima govorim, a moji su tada prestali. Krvarenje je u dva dana zaustavljeno i moj se sin spasio. Jednom sam, od straha pred gubitkom, sanjala san. U njemu mi je Isus otvorio trbuh i pokazao bebu i rekao: “Vidiš da je dobro, rodit će se i bit će dobro. Zašto mi ne vjeruješ?” I eto moga Vida. Treba biti otvoren životu, jer biti majka je nešto posebno, a djeca su dar s neba.
Vidimo se još, hvala na toplom dočeku!
Lj.C. (Zagreb)

OHRABRILA SAM SE I JAVNO MOLILA ZA SPAS NEROĐENIH

Hvaljen Isus i Marija! Želim posvjedočiti kako je Gospodin bio milostiv i dao mi čast da budem Njegova produžena ruka. Iako osjećam veliki strah i nelagodu kada moram moliti javno, na nagovor svog dečka, priključila sam se kao voditelj smjene u jesenskoj i korizmenoj inicijativi. Jednostavno sam rekla: “Bože, Ti znaš sve moje slabosti i bojazni, ali znam da me trebaš. Idem s Tobom biti hrabra. Ti me iskoristi kao sredstvo svoje Ljubavi pa i ako doživim koju neugodnost, neka je Tebi na slavu.” I uzela jutarnji termin prije odlaska na posao. Često se puta događalo da budem sama pred bolnicom i molim. Stala sam se s krunicom u ruci uza bolnički zid i prebirala zrno po zrno dok ljudi prolaze. Moram priznati da se nisam najugodnije osjećala, ali što je to u usporedbi s onime što je za nas Gospodin pretrpio. Reakcije su bile razne, a kod onih neugodnih me nosila misao da znam za koga se borim i tko je uvijek uza me. Kraj mene je prošla gospođa koja je u jednom trenutku samo stala i činilo se kao da razmišlja. Nakon nećkanja, vratila se i suznih očiju ispričala mi svoju priču. Nećakinja s kojom živi je zatrudnjela i ne zna kako će financijski moći pomoći njoj i djetetu. Preplavio me osjećaj zahvalnosti što je došla baš kad sam ja bila. Razgovarale smo i hrabrila sam je da se bori za to dijete i proslijedila kontakte ljudi koji će joj pomoći, i financijski i duhovno. Uz Božju pomoć, malo djetešce je spašeno.
Nikada ne znamo kako naša prisutnost može djelovati na druge ljude. Topla riječ, prisutnost, potpora… Gospodin obilno blagoslivlja kada Mu se prepustimo i hvala Mu na iskazanoj milosti. A gospođu, njenu nećakinju i bebicu preporučam u vaše molitve da budu strpljive u svim iskušenjima i da život koji su odlučile sačuvati bude veliki blagoslov za sve ljude. Znam da za mene već jest.

SVAKI JE ŽIVOT DRAGOCJEN

“Svaki je život dragocjen i poseban u Božjim očima. Čak i onaj nerođeni, tek začeti. Zato molimo Gospodina da ohrabri sve roditelje koji su u iskušenju učiniti pobačaj, da se ne boje života i odgovornosti za život. Molimo da Gospodin dotakne srca svih koji zagovaraju, promiču i izvršavaju taj čin, da shvate da je život najljepši i najvrjedniji dar koji nam Bog daje. Molimo da Gospodin blagoslovi životom tolike obitelji koje željno iščekuju djecu, a ne mogu ih imati. Ima još toliko nakana za koje je potrebno moliti, a teško ih je sve ukratko spomenuti. Neka Gospodin blagoslovi sve trudnice, sve koji im pomažu, ovu inicijativu ”40 dana za život”, sve koji je organiziraju i sudjeluju na bilo koji način. Hvala ti, Gospodine, za sve milosti primljene po našim skromnim molitvama i žrtvama!”

Nada i Sanja / Treće Srce iz Vugrovca

”Nadam se i molim se da ćete nam se pridružiti u 40 dana posta i molitve i pomoći preokrenuti presudu Roe protiv Wadea, jer nismo imali izbora u početku s Vrhovnim sudom – oni su odlučili umjesto nas.“
Norma McCorvey / Nekadašnja “Roe” u Roe vs. Wade
“Inicijativa pomaže da budemo duhovno svjesni potrebe molitve za nerođene, osnažuje nas na frontovima borbe za život, dopire do majki i očeva porukom nade. Ne postoji pokret važniji od pokreta za spas najranjivijih: ”40 dana za život” vodi takvu borbu!”

Lile Rose / Live Action

“Sveti Otac uvelike cijeni predani rad koji ste vi i svi koji su uključeni u ”40 dana za život” uložili za promicanje poštovanja života svih nerođenih beba. Njegova Svetost vas uvjerava u svoju molitvenu podršku za Vas, Vaše kolege i sve one čija su molitva, post i žrtve spas nebrojenih života koji daju slavu Bogu.

papa Franjo, preko državnog tajnika

“Ja sam u ovom pokretu danas samo zbog običnih ljudi koji su učinili izvanredne stvari.. Moja bivša klinika za pobačaje je zatvorena zbog njihova djelovanja i njihove žrtve. Bebe su danas žive zbog njih! Žene više nisu ranjavane boli pobačaja u njihovoj zajednici. I ti to možeš! I ti možeš spasiti život! Danas stojim na strani pokreta ”40 dana za život”!”

Abby Johnson, bivša direktorica Planned Parenthooda, klinike za pobačaje