Una i Katarina
10. kolovoza 2015. godine, u jednoj ordinaciji, negdje oko 20 sati, doktorica nas je obavijestila da našoj kćeri više ne kuca srce i da bi, budući je situacija takva kakva je, trebalo to, je l’ te – “očistiti”. Surovo to zvuči. Čisti se čovjek od glista, od prljavštine, ali od ljubavi? Ne! Sutradan je doktorica, kako ne bi trošila anesteziju, u desetak minuta “usisala” ostatke našeg djeteta. Njena je majka, koja je radila s njom u ordinaciji, dok sam ležala poslije, rekla kako ću imati još djece, kako ću već sutra opet zatrudniti. Moš’ misliti, i tako nije bilo suđeno. Nisam imala snage ustati ili se barem nagnuti – i zadaviti je.
Od drugih sam slušala i to da već imam dvoje djece, i hajde, molim te, šta se tu prenemažem, ima žena koje uopće nemaju djecu, te nek čuvam ovo dvoje što imam, a ne da se tu cimam za djetetom koje je vjerojatno bilo “genetski” oštećeno, pa je i otišlo. Sam Bog me sačuvao da nemam nekog monstruma od djeteta s kojim ću se patiti cijeli život. Od trećih sam slušala da nismo normalni, da u ovakvo vrijeme hoćemo još jedno dijete, i otkud nam hrabrosti da u ovim godinama (38?!) uopće i razmišljamo da imamo još djece. I tako unedogled.
O boli nitko ne priča, ili rijetko. Nekako se izbjegava ta tema. Svaka bol ima svoje mjesto i svoje ime. Moja/naša bol zove se Una i Katarina. Svakog 10. kolovoza moj suprug Nikola i ja obilježimo ovaj dan tuge, boli i života. Možda ću zvučati kao budala, ali vjerujem da su obje negdje zajedno i da su žive, samo nekako drugačije, sretnije, bolje… Tako nekako to sebi objasnim. Želim da svaka od vas koja je izgubila dijete/djecu, nebitno kada (budući da sam čula i to da bi mi bilo teže da se rodila pa umrla), razumijem vašu bol i znam da ne prestaje boljeti. To je ona tinjajuća bol koja vas pušta da živite, ali se nekad, iz čistog mira, pojavi slika neonki iznad moje glave, čujem lupanje kirete, šaptanje medicinske sestre i doktoričin glas da se ne izmičem. Nekad kad pogledam Nikolu sjetim se njegova unezvijerenog pogleda dok mu krvnički stišćem ruku i pokušavam bilo što pročitati iz njegova pogleda.
U redu je da pričate o toj boli. U redu je da plačete, da vam je žao nerođene djece, pored žive i zdrave koju odgajate i koja vas raduju. U redu je i ako osjećate krivnju koja nekad dođe kao val u kasne sate, u mrkli mrak dok tišina para i mozak i srce: “Možda sam trebala tražiti još neko mišljenje, možda sam trebala piti i neki čaj pored progesterona, možda sam trebala više šetati, uzimati D vitamin…!” I to ”možda…” me uguši u suzama, jer bi možda Una sad kretala u školu, a Katarina bi imala 3 godine. Objema je termin bio oko 20. veljače, kad je i rođendan mojoj kćeri Dariji.
Boli i nije me sram. Sramota je biti lopov – al’ da vas boli nešto? Nije sramota. I, dok se na sve strane promovira umjetna sreća i pozitivnost, evo, ja se usuđujem reći da je to put u bolest, što je dokazano kao točno, ako uzmemo u obzir u kako izopačenom svijetu živimo zbog te umjetne sreće. Boli, ali ja nisam nesretna. Bole i druge boli, ne samo ova – i to je u redu.
