O majci koja je nakon 17 godina prestala plakati
Započinjem dijeliti s vama najteže trenutke svog života s nadom i molitvom da vam se oni nikada neće dogoditi. Ja sam majka nerođenog djeteta. A izgubiti dijete na bilo koji način bol je koju je samo milošću Božjom moguće preživjeti.
Bilo je to prije skoro 18 godina. Četvrto dijete. Četvrta trudnoća. Prve tri trudnoće i porođaji – sve u redu, bez ikakvih problema i teškoća (ako zanemarimo mučnine, umor, iscrpljenost, bolove u nogama, leđima…).
Voljela sam djecu, jako (još ih volim). Oni su najveći Božji blagoslov i dar. Anđeli na Zemlji. Htjela sam imati puno djece, ali ovo četvrto nisam mogla prihvatiti toga časa. Nisam mu se mogla radovati. Bila je to četvrta trudnoća u petoj godini braka. Ja, vječito umorna, iscrpljena s troje male djece u nedovršenoj kući, gdje je mnogo toga nedostajalo, s jednom radničkom plaćom i porodiljnom naknadom, sa samo suprugovom pomoći i to rijetko.
Bože moj, to je previše. Da si ga barem poslao za dvije godine, za godinu dana. Kako ću se brinuti za njega? Za ovo troje nemam dovoljno snage. Živimo skoro u bijedi. Nosimo tuđu odjeću i obuću. Svi će mi reći da sam luda. I moji roditelji. Njima je već i troje djece previše. Oni su imali samo mene i brata. Da barem nisam trudna. Pa to je dijete začeto u neplodne dane! Kako? Zašto!? Da se barem probudim i shvatim – sve je samo ružan san…
Dani su išli, teški. U glavi i u srcu polako su se sređivale stvari. Ja sam vjernica i osjećala sam da mi Gospodin neće dati križ koji ne mogu nositi. On će biti sa mnom, dat će mi snagu. Nema veze što smo siromašni. Pa gdje je On rođen? U štalici, a Kralj je svemira! Voljet ću ga najviše na svijetu. Svima ću reći da sam trudna. Mogu mi reći da sam luda, neodgovorna, što god. Nema veze. To je moje drago dijete i ja ga volim…
To moje drago dijete, mali Josip, umrlo je nekoliko dana kasnije. Više nisam osjećala njegovih pokreta u sebi. Četvrti mjesec trudnoće bio je pri kraju. (Na prvom pregledu sve je bilo u redu.) Bio je to najteži dan u mojem životu. Na ultrazvuku, na Sigetu, rekli su da je moje dijete umrlo…
Sjedim… I plačem… Ne znam što dalje pisati… Ne postoje riječi kojima je moguće opisati te osjećaje, tu bol… Duša mi je u tome trenu umirala… Tresla sam se… Liječnik mi je dao tabletu za smirenje. Tješio me govoreći kako u bolnici, u Vinogradskoj, imaju modernije aparate i da možda otkriju da je dijete ipak živo. Možda još ima mrvica nade. Ja sam znala da nema. Gotovo je…
Otišli smo u crkvu sv. Križa, pateru Smiljanu. Nikada neću zaboraviti molitvu pred Svetohraništem. Zagrlio me čvrsto (ja više nisam bila u stanju stajati) i molio je dugo, dugo (više ne znam što), a ja sam plakala. Osjećala sam neopisivu tugu, ali i mir. Tada nisam bila toga svjesna, ali već odavno znam – to je bio Isusov zagrljaj. Isus me grlio rukama svojeg svećenika.
Ne sjećam se te noći. Ne sjećam se mnogih stvari iz toga razdoblja. Kao da je bol izbrisala sjećanje. Drugog dana u bolnici dobila sam drip. Htjeli su umjetnim trudovima izazvati porođaj (pobačaj) umrlog djeteta, ali ja nisam osjećala nikakvih trudova, bolova. Vadili su mi krv, davali injekcije, ali ja ništa nisam osjećala. Kao da sam umrla… Nakon čitavog dana i većeg dijela noći na dripu (bila su četiri sata u noći), morala sam u salu da ne dođe do trovanja. Dani nakon toga u bolnici bili su strašni. Tuga, obamrlost, očaj, bezvoljnost…
Kod kuće također – ne mogu jesti, ne mogu spavati, ne mogu moliti… Moram se brinuti za troje male djece, a ne mogu. Hoću umrijeti! To je moja jedina želja – hoću umrijeti, hoću otići za njim. Nikad mu nisam vidjela lice, nikad mu nisam čula glas… Bože, zašto? Još mi ga nisi ni dao, a već si ga uzeo. Što se dogodilo? Odgovor liječnika: ”Događa se.” Kako bi izgledalo? Što bi postalo? Jesam li ja kriva? Bi li preživjelo da sam ga voljela od prvog dana? Ako je bilo bolesno, možda bi mu moja ljubav dala snage da preživi? Možda bi bilo bolesno, ali bi se rodilo. Je li moja ljubav mogla spasiti to dijete?
Mučenje, agonija, tisuću pitanja bez odgovora. Ne znam je li gora noć ili dan. Suprug me šalje psihologu. Dobivam tablete. Po danu da se trgnem iz bezvoljnosti i obamrlosti, po noći da mogu zaspati. Ne sjećam se koliko sam dugo bila na tabletama. Ne sjećam se na koliko sam razgovora otišla.
Preselili smo jer tako je trebalo biti lakše – manje uspomena. Trebalo je postati lakše, ali s vremenom. Vrijeme liječi sve rane, zar ne? E pa, nije istina. S vremenom samo naučimo živjeti s ranama, ne dirati u njih. Samo dragi Bog liječi svaku ranu i to u vrijeme kad On to želi. I ja sam Mu beskrajno zahvalna što je izliječio i moje rane, jer da nije, ja sada ne bih ovo pisala.
Godinama nisam mogla govoriti o smrti svog djeteta, ni najbližim prijateljima. Samo su dvije osobe (osim mene i supruga) znale da sam bila trudna. A onda, prije nekoliko godina na blagdan sv. Marka Križevčanina, kod susreta od dvije minute, sve se promijenilo. Otišla sam se pozdraviti s jednim jako dragim svećenikom (kod nas na glavno misno slavlje dođu deseci svećenika i biskupa), a on, vlč. Ivica, mi kaže: ”Trebate biti radosni jer već imate jedno dijete u kraljevstvu Božjem!” Gledam ga. Bez riječi. Ne mogu vjerovati. Isuse, otkud to njemu? Isuse? Hvala! Hvala, Isuse! Hvala Ti i slava od srca! Zahvaljujem Ti svom dušom i čitavim bićem! Hvala, Isuse! Tisuću puta!
Nakon toga stišala se oluja pitanja, krivnje, suza, neprospavanih noći, bezvoljnosti, predbacivanja suprugu i samoj sebi. Mogu o tome razgovarati. Istina, još je teško, ali kad me pitaju koliko imam djece, govorim: ”Četvero!” Prije bih rekla ”Troje!”, a sada kažem ”Četvero! Troje na zemlji, a jedno na nebu.” Rekla sam djeci da imaju još jednog brata, a sve sam rekla i svojoj majci (tata je u međuvremenu preminuo, ali nadam se da je već upoznao svog unuka).
Ispričala sam ”svoju priču” već mnogim ljudima u inicijativi ”40 dana za život” koja je prvi puta počela u našem gradu upravo na dan kad sam saznala da mi je dijete umrlo, ali 17 godina kasnije. To je za mene bio znak i pozivnica da se moram priključiti borbi za život, u Inicijativu.
Želim još samo reći da, iako je Gospodin iscijelio moje rane, ja bih i dalje plakala za svojim djetetom. Plakala sam 17 dugih godina, a osobito na taj dan 28. rujna. A te godine, prvi dan Inicijative (zaspala sam tek pred jutro od iščekivanja i uzbuđenja) probudila sam se radosna i čudila se samoj sebi. I čitav sam dan bila radosna, a osobito u svojoj smjeni, na bdjenju, u molitvi ispred Doma zdravlja. Taj dan nisam ni suzu pustila!
Hvala, Isusu! I hvala Mu za svaki darovani život! I hvala Mu za svaki spašeni život po našim molitvama i žrtvi!
Draga moja braćo, muževi i mladići, molim vas, branite i čuvajte život. Budite potpora svojim ženama i djevojkama, svojim kćerima. Molim vas to u ime Božje i u ime malene nerođene dječice. I vas, drage moje sestre, molim da prihvatite život koji raste u vama u kakvim god problemima živite jer nema ništa teže i bolnije od suza za izgubljenim djetetom i ništa uzvišenije i ljepše od majčinstva i od riječī: ”Volim te, mama!”
Neka nas Gospodin sve blagoslovi i neka nas čuva!
