Nisam htjela pobaciti svoje bolesno dijete
Prošle godine, točnije 27. rujna 2015., izgubila sam svog anđelčića u 22. tjednu trudnoće. Naime, nešto malo više od mjesec dana prije toga saznala sam na redovnom pregledu da se moje dijete ne razvija dobro, ima srčanu manu, noge su srasle s tijelom i cijeli je donji trup ostao nerazvijen. Osim toga, doktorica je navela još neke bolesti za koje dotad nikada nisam čula. Poslije sam pretraživala po internetu i saznala da dijete s takvim simptomima najčešće umire već u prvih nekoliko tjedana. Ipak, moja se djevojčica nije dala. Izdržala je gotovo 22 tjedna, a onda odlučila otići Onome koji joj je udahnuo život i darovao je meni i mome mužu.
Dakle, s takvom dijagnozom doktorica me poslala na hitnu hospitaciju i pobačaj. Ja sam uzela uputnicu i došla doma mužu. Rekla sam što se dogodilo i što je doktorica našla na ultrazvučnoj snimci. Nakon isplakanih suza i prvotnog šoka nismo niti sekunde razmišljali o pobačaju sve dok kuca malo srce. Tako smo odlučili i tako je i bilo. Ono što je mene držalo jest njegova reakcija i riječi koje je izgovorio: „Gle, nismo ni prvi ni zadnji s djetetom koje je bolesno. Izdržat ćemo do kraja. Pobačaj ne dolazi u obzir.“ Tako sam se javila u Zagreb u bolnicu kod jednog stručnjaka koji me pregledao i potvrdio sve ono što je rekla moja doktorica te se čudio kako je dijete još uopće živo.
Sljedećih nekoliko tjedana dolazila sam na kontrolu kako bih provjerila kuca li joj još srce. I kucalo je još više od mjesec dana. Kroz to vrijeme svakodnevno sam molila i vapila Bogu da mi pomogne nositi taj križ. Htjela sam da ostane živa. Onda sam na hodočašću u Ludbreg išla na životnu ispovijed i primila bolesničko pomazanje. Nakon toga sam rekla Gospodinu neka čini ono što je On zamislio s njenim životom. Prepustila sam je Gospodinu. A onda sam toga dana imala jako čudan osjećaj, uhvatila me tjeskoba i nekakav nemir. Isti sam dan otišla doktoru i na ultrazvuku se vidjelo da srce više ne kuca. Upućena sam na inducirani pobačaj. Ostala sam u bolnici tri dana. Sve je bilo u redu, osim velike tuge, ali i velike utjehe da sad imam malog anđela koji nas zagovara kod Gospodina.
