Julijan
Julijan je u svibnju 2016. godine ušao u moj život jednako neočekivano kao što je ušao u onaj svojih roditelja dva mjeseca ranije. Sa suprugom i naše dvoje djece sam došao u posjet roditeljima, gdje me majka dočekala nezaustavljivo plačući. Na logično pitanje je uspjela samo odgovoriti: „Djevojka tvog brata je trudna.“ Moja sljedeće pitanje je bilo: „Moj brat ima djevojku?“ Da, tada 17-godišnju učenicu, kojoj su iz tradicionalno katoličke (zapravo nevjerničke, ritualne) obitelji dali vrlo jasan ultimatum: riješi se „toga“ ili odlazi iz kuće. Za njih je „sramota pred susjedima“ bila kudikamo veći teret od ubojstva nerođenog Božjeg stvorenja. To je bila srijeda navečer, a termin za pobačaj je bio ugovoren za utorak u 19 sati. To malo kucajuće srce bilo je procijenjeno na 3.100 kuna.
Za mene i moju suprugu pobačaj nije bio opcija. Niti za moju majku, no postojao je onaj „ali“, zbog kojih je izgubljeno toliko života… Moj otac je već više bio zabrinut za njihovo školovanje i zaposlenje nego za njihovo dijete. Sve u svemu, nismo bili jaka opozicija obitelji maloljetne trudnice u kojoj su tri generacije jednoglasno zagovarale rješavanje „problema“ i „miran nastavak života“. Odmah mi je bilo jasno da Bog pred nas stavlja zadatak, ali i da će u razgovoru s mojim bratom svako spominjanje Boga, vjere, religije samo podići novi bedem i ojačati uvjerenje mladih roditelja da je pobačaj najpraktičnije rješenje.
Stav njegove djevojke je bio zaštitnički, ali ne prema vlastitom djetetu već prema vlastitoj majci. U suzama je ponavljala kako mora to napraviti jer ne samo da će ona biti izbačena iz kuće, već će njena majka biti okrivljena za sve od strane oca, bake i djeda. Njezini strahovi su se očitovali u pitanju: „Što će ona ako ja ne pobacim?“ Moj brat je pak zauzeo stav koji niti jedan muškarac nikada ne bi smio zauzeti: „Meni je svejedno, kako ona odluči tako ćemo napraviti.“ U tom trenutku mi je postalo jasno zašto zagovornici pobačaja svim silama žele izbaciti oca djeteta iz odlučivanja o tome. Naime, ako djevojka ili žena ima podršku oca djeteta spremna je suprotstaviti se pritiscima svoje obitelji i okoline. Kada te podrške nema, čak ni sva druga podrška ne znači puno. Upravo zato je njegov, u tom trenutku kukavički stav, samo ojačao njenu želju da obavi postupak i iduću srijedu nastavi svoj život kao da se nikada ništa nije dogodilo. To je uvijek plan, zar ne? Nastaviti život kao da u njemu nije bilo nerođenog života…
U našim razgovorima smo se doticali kršćanskih tema, pazeći da niti jedna od njih ne bude identificirana kao takva: o svetosti života, odgovornosti, Providnosti i Božjeg plana za svakoga od nas… Dali smo im do znanja da pobačaj nikada ne dolazi bez posljedica – ne kako bismo ih plašili prokletstvom, već kako bismo razbili njihovu iluziju kako je pobačaj nešto neinvazivno, uobičajeno i zapravo – normalno. Osjećao sam kako se njihovi unaprijed podignuti bedemi polako ljuljaju. Da, iako možda razumom ne shvaćaju, svojim mladim srcima osjećaju vrijednost novog života. No borba za Julijana u duhovnom svijetu je bila daleko od kraja…
Tih pet dana smo svaki dan putovali iz Križevaca, gdje živimo, u okolicu Zagreba. Oni su bili smješteni kod mojih roditelja dok se pobačaj ne obavi, uz sve jače pritiske od strane njene obitelji pogonjene srdžbom i strašnom prijetnjom: ukoliko to ne obaviš, ne vraćaj se kući. Što je još strašnije, upućivala ju je upravo majka koju je bratova djevojka toliko htjela zaštititi. Baka nerođenog djetešca, ona koja je i sama pod srcem nosila troje djece i već ima tri unuke, sada kada je trebala biti majkom svojoj zbunjenoj i uplašenoj kćeri – bila je maćehom. Njen vlastiti strah ju je paralizirao pred borbom za dijete njenog djeteta.
Moja supruga i ja smo svaki dan molili, tražili vodstvo i savjet od Boga, a zatim kretali put Zagreba pružiti savjet, pomoć i utjehu najbolje kako smo znali. No svaki zaključak mladih roditelja je išao prema tome da će za par dana postati roditeljima ubijenog djeteta, iako nesvjesni te strašne činjenice. Tada sam odlučio kontaktirati inicijativu „40 dana za život“, zatražiti pomoć u molitvi, savjet, možda zajedničke poznanike koji bi mom bratu i njegovoj djevojci mogli pristupiti i pokazati da je novi život blagoslov, bez obzira na okolnosti u kojima je nastao. Iz inicijative su reagirali vrlo brzo i organizirano. Voditelja Antu Čaljkušića sam poznavao iz viđenja u studentskim danima, a i vremena je bilo sve manje. On me ubrzo spojio sa Damirom Mirenićem, meni do tada sasvim nepoznatim čovjekom. Upravo mi je Damir prenio neku novu snagu i entuzijazam svojom odlučnošću i iskrenom zainteresiranošću za svaki život – kako onaj bespomoćni u utrobi majke, tako i njen, očev, živote njihovih roditelja… U njegovu glasu se mogla raspoznati nedvosmislena namjera: u Božje ime učiniti apsolutno sve što je moguće da se spasi svaki nerođeni život.
Unatoč svim našim naporima, bio sam uvijek svjestan činjenice da su svi ti životi u Božjim rukama i da si ne smijemo dopustiti upadanje u zamku mišljenja da smo mi ti koji spašavaju Julijanov život. Mi smo samo imali čast poslužiti Gospodinu u trenutku kada smo bili pozvani. Stoga sam, iako je u ponedjeljak popodne situacija izgledala beznadno, učinio jedino što sam mogao: sve sam prepustio u ruke Gospodina i Životvorca. Odluka je bila donesena – 3.100 kuna i nevini život u zamjenu za „mir u kući“.
Na mobitelu mi je pisalo „23:55“ kada me po prvi put u tih šest dana nazvao moj mlađi brat. Do tada sam svaki dan ja zvao njega. Rekao je samo: „Buraz, možeš sutra doći poslije posla? Mi bi možda zadržali dijete…“ Od šoka sam uspio jedva izustiti: „Naravno, vidimo se oko 17 sati.“ Ako su do tada postojali trenutci u kojima sam sumnjao da Bog ima plan, ovim pozivom su sve te sumnje bile srušene kao kula od karata. Tu noć sam prespavao u neobjašnjivu miru, znajući da su na duhovno bojno polje stigla pojačanja pred kojima je tama morala ustuknuti. Nada je predivan Božji dar.
Taj utorak sam u stan svojih roditelja došao dva sata prije termina u kojem je pobačaj trebao biti napravljen. Moji su ga trebali platiti, a nju će majka pola sata prije čekati na navedenoj adresi u Zagrebu. Konačna odluka još nije bila donesena i za mene je već i to bila jedna velika pobjeda, no sa svakom minutom su napetost i nervoza u svima nama rasli. Jedino što sam mogao je bilo ponuditi se da ih ja odvezem u Zagreb, kako bih mogao zagovarati rođenje svog nećaka do zadnjeg trenutka. Već oko 18 sati je mobitel počeo zvoniti, a s druge strane je bila majka bratove djevojke koja je jednako nervoznim glasom ispitivala: „Gdje ste? Kada krećete?“ Kći joj je, očiju već bolnih od konstantnog plača, odgovarala: „Sada ćemo krenuti, tamo smo za 20 minuta.“ No ipak nismo kretali. Ni nakon 25 minuta. Ni nakon 30. Vjerujući da smo si kupili neko vrijeme odgađanjem termina za par dana ili tjedan, osjećao sam olakšanje. No nisam ni slutio da će upravo ona izgovoriti rečenicu koju su deseci molitelja toliko željeli čuti: „Ne idem, želim zadržati dijete.“ Kao da to nije bio dovoljan šok, nadovezao se moj do tada rezignirani brat riječima: „I ja, ne idemo na pobačaj.“
Vjerujem da su se u tom trenutku negdje iznad nas skupili korovi anđela i radosno zapjevali pjesmu od kojih su se tresla nebesa, pred kojom su demoni bježali glavom bez obzira. Bog nad vojskama je stao na to bojno polje i rekao: „On je moj!“ Ja sam uspio samo zagrliti njih dvoje, apsolutno nemoćan riječima izraziti radost i ponos na njih koji sam u tom trenu osjećao.
Dana 8. prosinca 2016. rođen je zdravi dječak crne kosice. Nažalost, prijetnje njegove bake i djeda su se ostvarile i njegova majka, koja je u međuvremenu proslavila 18. rođendan, je izbačena iz roditeljske kuće. Na sreću, njegova druga baka i djed su nastavili pružati dom njemu i njegovim roditeljima. Dok ovo pišem, na mom mobitelu stoji slika već pravog momčića koji će uskoro napraviti svoje prve samostalne korake, koji se smije, razgovara s nama svojim jezikom, pleše svojim nožicama i ručicama, iskorištava svaku priliku da ukrade naočale svojoj mami i stricu.
Za opisati vam blagoslove koju su se nastanili pod krovom mojih roditelja njegovim dolaskom bilo bi mi potrebno još nekoliko stranica, no kratko ću navesti samo neke: dugogodišnja ovisnost njegovih roditelja o marihuani je prekinuta. Po prvi put planiraju budućnost. Pripremaju se za samostalan život. Ponovo započinju školovanje, zanimaju se za polaganje vozačkog ispita, traže posao… Te stvari su do prije samo godinu dana bile nezamislive. Za njih je dan započinjao u 3 popodne, protekao u igricama i pušenju trave, a završavao oko 5 ujutro. I možda oni (zasad) neće zahvaljivati Bogu na tome jer Ga još nisu prepoznali u svemu što im se događa, ali ja hoću. Vjerujem da će doći dan kada ću i to čuti iz njihovih usta.
Zbog Julijana je pokrenuta inicijativa „40 dana za život“ u Križevcima, mirnom prigorskom gradiću trećeg hrvatskog sveca, Marka Križevčanina. Također i gradu pogođenom zloduhom pobačaja, u kojem je navodno život još osjetno jeftiniji nego u Zagrebu. Inicijativa je okupila tridesetak molitelja koji su zajedno iznijeli već 10 40-dnevnih kampanja molitve, posta i miroljubivog bdijenja. I svaki put kada ostanemo zadivljeni blagoslovima proizašlima iz ove priče za svakoga od nas – Bog prosipa još novih. I još. I još. Taj maleni dječačić kroz kojeg se Bog proslavio je započeo čitav niz događaja koji će prije ili kasnije donijeti još plodova poput njega. Još Božje slave među nama, među onima koji Ga ljube.
Ja sam zahvalan Bogu jer mi je po tko zna koji put otvorio oči, objavio istinu. Pokazao mi je da se pobačaj ne sprječava prisilom molitelja, već se događa zbog prisile onih koji molitelje okrivljavaju za prisilu. Da ovo nije borba između prava na život i prava na izbor, već između Životvorca i Uništavatelja života. Da nam Bog na put uvijek stavlja prave ljude u pravo vrijeme i da smo upravo mi za nekoga prava osoba u pravo vrijeme.
U zahvalnosti prema Krunoslavu Puškaru, koji je potaknut ovom pričom pristao voditi inicijativu u Križevcima; svim moliteljicama i moliteljima naše gradske inicijative, koji su stali ispred Doma zdravlja i spremno svjedočili svoju vjeru; Anti, Petri, Damiru i njegovoj obitelji te mnogim drugim junacima borbe za bespomoćne, svu slavu, čast i hvalu predajem Bogu Ocu, Sinu Spasitelju i Duhu Životvorcu.
