Bol je ista i nakon 22 godine
Imam 42 godine. Ovo pišem samo radi tebe, djevojko, ženo… Tebe koja nosiš u sebi život, a ne želiš ga ili ga se bojiš roditi. Želim podijeliti s tobom svoje iskustvo pobačaja. Kad ga se samo sjetim, u grlu me steže i bol je uvijek prisutna…
S 20 godina ostala sam trudna. Bila sam zbog toga sretna, ali sam naposljetku odlučila da ipak neću roditi. Naime, prije nego što sam saznala za trudnoću, imala sam dogovoren termin za operaciju štitnjače jer sam imala tumor i često sam se gušila. Kad sam svome ginekologu rekla za svoje zdravstveno stanje, on je rekao da je bolje da pobacim jer je moguće da se dijete neće normalno razvijati. Ja sam se odmah za to uhvatila i nisam se ni pokušala više informirati o tome. Naravno, njemu je to odgovaralo jer sam TO njemu platila. U sebi sam znala da to nije u redu, ali nisam imala nikakvu podršku od ikoga. Nitko me nije pokušao spriječiti. Moj dečko je bio potpuno neodgovoran i bilo mu je svejedno.
Rekla sam za to mami koja je jako konzervativna i u vjeri, ali ni ona me nije pokušala spriječiti. Čak me je i poljubila prije nego sam ujutro otišla u bolnicu, kao znak odobrenja. Prestrašno! U meni se sve bunilo protiv toga, ali ja to nisam željela čuti. Sama sam sebe uvjerila da je to najbolje rješenje.
Sam pobačaj je PRESTRAŠAN! Tek što mi je sestra dala injekciju, a ja bila potpuno pri svijesti, doktor je krenuo vakuumom vući maternicu i skalpelom je počeo strugati. Ubio je i raskomadao moje dijete… Kakva strahota, bol prejaka… Istog sam časa znala da sam pogriješila, ali nije bilo povratka. Ništa ga ne može zamijeniti. Danonoćna agonija, grižnja savjesti, tuga, sram…
Molim te, nemoj ubiti svoje dijete. Ono je nedužno, nevino, ne može se braniti. Srce kuca već od 3. tjedna. Ja to tada nisam ni znala…
Bol je ista i nakon 22 godine. Abortus ne ubija samo dijete, već i majku. To je nešto što se ne može popraviti. Žao mi je, ali to ništa ne mijenja. Abortus je ugasio jedan život prije negoli je uopće imao priliku da ugleda ovaj svijet. Završio je u smeću… Kad bi samo jedno dijete bilo spašeno, ovo što sam napisala imalo bi smisla.
Otada je sve u mome životu krenulo nizbrdo. Smatrala sam da više nisam dobra ni za koga pa sam trpjela tog svog dečka još sljedećih 20 godina. Nedugo nakon pobačaja ostala sam ponovo trudna. Bogu hvala, rodila sam zdravog sina, ali ta rana pobačaja uvijek je sa mnom. Jedina mi je utjeha u Isusu! Bez Njega život bi mi i dalje bio u agoniji. Samo On može oprostiti taj grijeh, zacijeliti tu ranu. Samo On…
