Neka od svjedočanstava molitelja i poznatih o inicijativi!

DIRNULA ME BOŽJA LJUBAV PRISUTNA NA MJESTU BDJENJA

Željela bih podijeliti sa svima svoje svjedočanstvo kako bi svi oni koji stoje i moe znali da čine pravu stvar. Katkad nam se čini da smo možda sami, da ne možemo učiniti ništa, osjećamo se možda glupo, besmisleno, ali to uistinu nije tako. Dakle, jedan sam dan išla parkirati auto ispred bolnice i u blizini je stajala jedna žena, potpuno sama. Držala je sliku i natpis visoko iznad glave i samo stajala u šutnji. Vidjela sam je i samo produžila dalje svojim poslom. Međutim, nakon nekoliko se koraka u meni javio glas da se moram vratiti, dati podršku Gospodinu i toj ženi kako ona ne bi bila sama, pa makar i na nekoliko minuta. Pokazati da ima nas koji smo kao ona toga svjesni da život počinje začećem… Tijelo je bilo slabo i nije mi se dalo vratiti i stajati dolje, ali jednostavno sam se okrenula i šutke stala do nje i izmolila u sebi nekoliko molitava. Ona mi se nasmiješila, a ja sam je pozdravila i otišla. Nakon toga sam cijelim putem plakala. Dirnula me Božja ljubav i činjenica kako nam samo malo treba da se otvorimo, a najviše me od svega dirnula ona kako nijema, sama i dostojanstvena podiže svoj glas za one koji ne mogu govoriti za sebe. Ako je to tako utjecalo na mene koja nemam ranu pobačaja i koja podržavam život, budite sigurni da utječe i na sve one koji su u dilemi. Želim stoga ohrabriti sve one koji se odazovu Inicijativi da uistinu čine veliku stvar, a ja ću se definitivno odazvati sljedeći put. Ovo se svjedočanstvo odnosi na kampanju prije ove, a sada je Bog dao milost da nakon mnogo godina neplodnosti ostanem trudna. Hrabro naprijed! Divno vas je vidjeti, i da samo dotaknete nečije srce, učinili ste divnu stvar, a kamoli da spasite jedan ljudski život. Bog vas sve blagoslovio!

                                                                                           (anonimno svjedočanstvo)

 

UNA I KATARINA

10. kolovoza 2015. godine, u jednoj ordinaciji, negdje oko 20 sati, doktorica nas je obavijestila da našoj kćeri više ne kuca srce i da bi, budući je situacija takva kakva je, trebalo to, je l’ te – “očistiti”. Surovo to zvuči. Čisti se čovjek od glista, od prljavštine, ali od ljubavi? Ne! Sutradan je doktorica, kako ne bi trošila anesteziju, u desetak minuta “usisala” ostatke našeg djeteta. Njena je majka, koja je radila s njom u ordinaciji, dok sam ležala poslije, rekla kako ću imati još djece, kako ću već sutra opet zatrudniti. Moš’ misliti, i tako nije bilo suđeno. Nisam imala snage ustati ili se barem nagnuti – i zadaviti je. Od drugih sam slušala i to da već imam dvoje djece, i hajde, molim te, šta se tu prenemažem, ima žena koje uopće nemaju djecu, te nek čuvam ovo dvoje što imam, a ne da se tu cimam za djetetom koje je vjerojatno bilo “genetski” oštećeno, pa je i otišlo, sam Bog me sačuvao da nemam nekog monstruma od djeteta s kojim ću se patiti cijeli život. Od trećih sam slušala da nismo normalni, da u ovakvo vrijeme hoćemo još jedno dijete, i otkud nam hrabrosti da u ovim godinama (38?!) uopće i razmišljamo da imamo još djece. I tako unedogled. O boli nitko ne priča, ili rijetko. Nekako se izbjegava ta tema. Svaka bol ima svoje mjesto i svoje ime. Moja/naša bol zove se Una i Katarina. Svakog 10. kolovoza moj suprug Nikola i ja obilježimo ovaj dan tuge, boli i života. Možda ću zvučati kao budala, ali vjerujem da su obje negdje zajedno i da su žive, samo nekako drugačije, sretnije, bolje… Tako nekako to sebi objasnim. Želim da svaka od vas koja je izgubila dijete/djecu, nebitno kada (budući da sam čula i to da bi mi bilo teže da se rodila pa umrla), razumijem vašu bol i znam da ne prestaje boljeti. To je ona tinjajuća bol koja vas pušta da živite, ali se nekad, iz čistog mira, pojavi slika neonki iznad moje glave, čujem lupanje kirete, šaptanje medicinske sestre i doktoričin glas da se ne izmičem. Nekad kad pogledam Nikolu sjetim se njegova unezvjerenog pogleda dok mu krvnički stišćem ruku i pokušavam bilo što pročitati iz njegova pogleda. U redu je da pričate o toj boli. U redu je da plačete, da vam je žao nerođene djece, pored žive i zdrave koju odgajate i koja vas raduju. U redu je i ako osjećate krivnju koja nekad dođe kao val u kasne sate, u mrkli mrak dok tišina para i mozak i srce: “Možda sam trebala tražiti još neko mišljenje, možda sam trebala piti i neki čaj pored progesterona, možda sam trebala više šetati, uzimati D vitamin…!” I to ”možda…” me uguši u suzama, jer bi možda Una sad kretala u školu, a Katarina bi imala 3 godine. Objema je termin bio oko 20. veljače, kad je i rođendan mojoj kćeri Dariji. Boli i nije me sram. Sramota je biti lopov – al’ da vas boli nešto? Nije sramota. I, dok se na sve strane promovira umjetna sreća i pozitivnost, evo, ja se usuđujem reći da je to put u bolest, što je dokazano kao točno, ako uzmemo u obzir u kako izopačenom svijetu živimo zbog te umjetne sreće. Boli, ali ja nisam nesretna. Bole i druge boli, ne samo ova – i to je u redu.

                                                                    Biljana Knežević (majka četvero djece)

 

O MAJCI KOJA I NAKON 50 GODINA JOŠ UVIJEK PLAČE

Najveća čar bdjenja su ljudi koje upoznajete. Budući da sam u prva dva dana bdjenja bio prisutan skoro 10 sati ispred Doma zdravlja, mogao sam upoznati različite ljude koji bi došli s različitim nakanama: neki slučajno, neki iz znatiželje, a većina sa žarkom željom da moli za nerođene i njihove majke. Također sam mogao vidjeti i različit broj molitelja: od dva pa do desetak. Neki bi se, naime, začudili kada bi vidjeli da nas je ”samo” dvoje, da je to premalo, a jasno im u Svetom pismu piše: ”Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima” (Mt 18, 20). Božja prisutnost – samo je to važno kod molitvenog bdjenja, a ne fizička prisutnost koju predstavlja mnoštvo. Uostalom, često se znalo pokazati da će određene osobe prije pristupiti moliteljima ako ih je manje, pogotovo one koje su u potrebi.

Tako sam ja drugog dana bdjenja ostao na dežurstvu ”samo” sa svojim bratom u Kristu, Ivanom. Kako se općenito osjećala prisutnost Duha Svetoga i drugi dan trajanja naše kampanje, tako mi ni malen broj molitelja nije predstavljao problem. Štoviše, znao sam da nisam sȃm, a i s Ivanom uvijek bude zanimljivo. Tako je i bilo! Čim je došao rekao je da ima veliku potrebu pomoliti se za osvješćivanje lokalne zajednice o problemu pobačaja koja misli da se on u maloj sredini ne događa. (Tako smo i mi mislili, dok nam nije došlo osvješćenje ove godine.) Također je naglasio da se u vezi s tim problemom osvijeste i ginekolozi, ali i sami katolici koji često u komunikaciji znaju reći: ”Ja sam katolik/katolkinja, ALI bih se opredijelo/opredijelila za pobačaj jer zašto bih si zbog jedne pogreške u životu zagorčao/zagorčala čitav život”. Naravno da sam na taj Ivanov prijedlog pristao, no predložio sam da prije toga izmolimo Bijelu krunicu za nerođene. Kada smo završili s tom krunicom, za vrijeme koje se mogla osjetiti Božja prisutnost kod ama baš svakog zaziva ”Spasite nerođene!”, Ivan je započeo svoju osobnu molitvu za osvješćivanje lokalne zajednice o problemu pobačaja, pogotovo kod vjernika. Molitva je možda trajala svega dvije minute, ali to su bile dvije itekako intenzivne i Duhom prožete minute. Naime, prisutnost Duha Svetoga mogao sam osjetiti u svakoj stanici svoga tijela. No, kako se molitva bližila kraju, primijetio sam krajičkom oka kako nam se ubrzanim korakom približava neka osoba, a istog trena kako smo molitvi rekli ”Amen!”, pristupila nam je i uskliknula: ”Dečki, pa ja vas po svukud tražim!”. Nas dvojica nismo se na to niti snašli kadli nam je gospođa, sedamdesetih godina, iz pletene torbe izvadila fascikl s nekoliko listova papira. ”Evo vam, čitajte!”. Zbunjeni otvorili smo fascikl i ugledali naslov koji je glasio ”Mojem milom, nerođenom, malenom”. Nije nam puno trebalo da shvatimo da se radi o gospođinom svjedočanstvu, a još manje da se bacimo na čitanje koje je gospođa zapravo i zahtijevala. Njezino svjedočanstvo s njezinim dopuštenjem donosimo ovdje u neizmijenjenom obliku:

”U mladim danima, još u doba Tita, zatrudnjela sam treći put. Kolegica mi je odmah ”pritekla u pomoć” dogovorivši termin u bolnici za prekid trudnoće. Trudna sam bila 6 tjedana. Vlakom sam sama vozila svoju bebu u smrt, svjesna da to moram učiniti s obzirom da već imam dvije male curice, nesređen brak, jednu prostoriju, započetu gradnju kuće bez sredstava, a i djecu koja su mi na čuvanje drugima. To je bilo opravdanje, ne sluteći da se radi o ljudskom životu.

Prekid trudnoće bio je bezbolno obavljen uz asistenciju sestre kojoj su moje suze, ni sama ne znam zašto, bile jako smiješne. Bilo me je jako sram. Vratila sam se kući bez tereta, misleći da mogu sutra na posao. ”A ne, ne! Ne bi to tako išlo!”. Savjest je proradila tek tada kada se više ništa nije dalo popraviti.

Počela sam ”obijati” crkvena vrata. Zbog neprospavanih noći, borbi sa samom sobom, potpune dezorijentacije, nisam uopće mogla misliti. Posjetila sam i Kamenita vrata u Zagrebu. Znala sam se pitati, ”Dijete moje milo, jesi li ti bilo curica ili dječačić?”. Na ispovijedi sam plakala i, iako me velečasni ohrabrivao, ništa nije urodilo plodom. Nastavila sam s lutanjima, izjedao me čemer, grižnja savjesti, koja i danas, nakon 50 godina, nije izbrisana. Međutim, za stolom je bilo najteže. ”Evo, sad je ovo preostalo baš za tebe, milo moje nerođeno.”. I danas je taj osjećaj još ponekad prisutan. ”Oslobodi me, Bože, tog mojeg jada!”.

Jednom sam sanjala kako silazim stubama Kamenitih vrata i kako sam se zaputila na tadašnji Trg Republike. Jedva, shrvana od boli, napravila sam otprilike tri koraka nizbrdo kad sam se okrenula i ugledala omalenog dječaka od otprilike 3 godine u kratkim hlačicama koji me upitao: ”Mama, a zakaj si tak tužna?”. Probudila sam se i pomislila: ”O, dijete moje milo, pa ti si na sigurnom, samo ja i dalje nisam!”. Kako je raslo to maleno dijete, rasla je i moja znatiželja u što se on razvio, kako sada izgleda.

Drugi sam puta tako sanjala onu istu prostoriju i onaj isti stol na kojem je obavljen prekid trudnuće. Sanjala sam kako ležim na stolu i zagledana kroz prozor jasno vidim na smetlištu u prikladnom odijelu krasnog i stasitog mladića, valovite i guste plave kose, ali bez jedne ruke od ramena nadalje. Kad sam se probudila, prvo na što sam pomislila bilo je: ”O, Bože mili! Znači, najprije ti je doktor osakatio ručicu, sasjekao te i bacio na to smetlište?”.

I sada dok ovo pišem, teško mi je, jako mi je teško, ali zahvaljujem Majci Mariji što mi čuva moje djetešce dok se ne sretnemo pa da ja preuzmem brigu, zagrlim ga, stavim u toplo krilo, zanunam ga na rukama i ne pustim više nikada od sebe.

Tugo moja, kada ćeš me napustiti?

Žalosna mama

Pročitavši gospođino svjedočanstvo, moj prijatelj Ivan i ja, nismo mogli doći k sebi. Kao da nam je netko opalio šamar. Nismo mogli vjerovati da se abortus vršio i prije 50 godina, a da se i dandanas toliko šuti o posljedicama, pogotovo onim emocionalnim, koje on ostavlja na majkama. ”I, jel vrijedi to kaj?”, upitala je gospođa. Jedino što smo na to mogli reći, bilo je ”Gospođo…” i izgrliti je kao da smo njezini sinovi, na što nas je gospođa izljubila i isplakala se. Kad se malo smirila, ispričala nam je svoje cjeloživotno svjedočanstvo, opet istaknuvši bol zbog gubitka svog djeteta i tugu koju osjeća svakog dana kad bi nakon jela ostalo hrane za njenog milog plavog sinčića. Zahvalili smo joj na hrabrosti što nam je prišla i otvorila nam se pa smo se na kraju nas dvojica za nju i pomolili. Zahvalna zbog toga što nas je našla, s ponosom nas je pogledala, zaokružila pogledom i istaknula: ”Dečki, na pravom ste mjestu!”. ”Znamo mi to, gospođo.”, rekao sam. ”Već smo mi to u ova dva dana više puta čuli.” A svakim danom, poučeni ovakvim potresnim svjedočanstvima, mi to sve više i shvaćamo.

Kruno (Križevci)

NISAM HTJELA POBACITI SVOJE BOLESNO DIJETE

Prošle godine, točnije 27. rujna 2015., izgubila sam svog malog anđelića u 22. tjednu trudnoće. Naime, nešto malo više od mjesec dana prije toga saznala sam na redovnom pregledu da se moje dijete ne razvija dobro, ima srčanu manu, noge su srasle s tijelom i cijeli je donji trup ostao nerazvijen. Osim toga, doktorica je navela još neke bolesti za koje dotad nikada nisam čula. Poslije sam pretraživala po internetu i saznala da dijete s takvim simptomima najčešće umire već u prvih nekoliko tjedana. Ipak, moja se djevojčica nije dala. Izdržala je gotovo 22 tjedna, a onda odlučila otići Onome koji joj je udahnuo život i darovao je meni i mome mužu. Dakle, s takvom dijagnozom doktorica me poslala na hitnu hospitaciju i pobačaj. Ja sam uzela uputnicu i došla doma mužu. Rekla sam što se dogodilo i što je doktorica našla na ultrazvučnoj snimci. Nakon isplakanih suza i prvotnog šoka nismo niti sekunde razmišljali o pobačaju sve dok kuca malo srce. Tako smo odlučili i tako je i bilo. Ono što je mene držalo jest njegova reakcija i riječi koje je izgovorio: „Gle, nismo ni prvi ni zadnji s djetetom koje je bolesno. Izdržat ćemo do kraja. Pobačaj ne dolazi u obzir.“ Tako sam se javila u Zagreb u bolnicu kod jednog stručnjaka koji me pregledao i potvrdio sve ono što je rekla moja doktorica te se čudio kako je dijete još uopće živo. Sljedećih nekoliko tjedana dolazila sam na kontrolu kako bih provjerila kuca li joj još srce. I kucalo je još više od mjesec dana. Kroz to vrijeme svakodnevno sam molila i vapila Bogu da mi pomogne nositi taj križ. Htjela sam da ostane živa. Onda sam na hodočašću u Ludbreg išla na životnu ispovijed i primila bolesničko pomazanje. Nakon toga sam rekla Gospodinu neka čini ono što je On zamislio s njenim životom. Prepustila sam je Gospodinu. A onda sam toga dana imala jako čudan osjećaj, uhvatila me tjeskoba i nekakav nemir. Isti sam dan sam otišla doktoru i na ultrazvuku se vidjelo da srce više ne kuca. Upućena sam na inducirani pobačaj. Ostala sam u bolnici tri dana. Sve je bilo u redu, osim velike tuge, ali i velike utjehe da sad imam malog anđela koji nas zagovara kod Gospodina. 

                                                                                                            Katarina (Zabok)

DVAPUT SAM TREBALA BITI POBAČENA

Moje svjedočanstvo kao osoba koja je trebala biti 2 puta pobačena, prvi put kada su roditelji saznali za trudnoću i moj otac nije htio da se rodim kao i ostali dio obitelji osim moje majke, koja je samoj sebi rekla “pa makar pasla travu, al’ rodit ću te” i tako se suprotstavila svima koji su bili protiv trudnoće, jer to joj je bila treća trudnoća. Imala je već 2 djece od 2 i 1 godine. Drugi puta su doktori inzistirali na pobačaju kada je bila trudna sa mnom 5 mjeseci, jer je oboljela na bubrege i doktori su rekli da neće preživjeti porod, ali majka je opet odlučila da će me roditi pa makar i umrla, što doktorima nikako nije bilo jasno, čak su joj postavili pitanje je li bolje imati dvoje djece s majkom ili troje bez mame, ona je potpisala da ne pristaje na pobačaj, čvrsto odlučivši meni podariti život bez obzira na svoj. Često mi je znala reći “osjećala sam da će sve biti u redu, da neću umrijeti” … Sada nakon 41 godine i znamo zašto je imala takav osjećaj. Bog je imao plan za nas. Htio nas je u timu u kojem se borimo za nerođene, htio nas je da molimo za one koji to ne mogu sami – moja mama i ja zajedno.

Biljana Skoko (Vukovar)

DJECA SU DAR S NEBA
 
Bog nas je pozvao na molitvu, a kada On zove moraš ići. Njemu ne možeš reći ne. Svaka moja trudnoća bila je teška. Nakon moje Rahele sam dobila trombozu i jedva izvukla živu glavu. Rekla sam sebi da ne mogu više rađati i proživjeti takvu kalvariju teške trudnoće, preteškog poroda i još tromboze. Ali, tko može bez tih malih osmjeha? Kod jedne ispovjedi Bog mi je progovorio da ću roditi sina i da se ne bojim. Odvažila sam se i rodila Bartola. Koji predivan porod! Puno sam molila u trudnoći i cijeli porod. Bila sam uz Krista tako hrabra, nisam se bojala ni injekcija u trudnoći. Ma Isus je faca! Nakon toga sam jednu bebu rodila za vječnost – moj mali Jakov je umro u 6. tjednu trudnoće. I opet Isus, bez Njega ništa. Nakon spontanog sam mislila da mi je netko iščupao srce, ali tijekom molitve sam vidjela sina u Isusovom naručju i znala sam da je dobro. Moj sin je bio spašen. I onda ubrzo trudnoća s Vidom. Bila sam tako sretna i preplašena. Opet injekcije i strah od gubitka. U 5. mjesecu trudnoće sam prokrvarila, bila sam očajna. U tom trenu kleknula sam pred križ i rekla: “Kristova krvi prekrij mene i moje dijete i spasi ga, molim te.” Svatko tko je imao spontani zna o kakvim jakim bolovima govorim, a moji su tada prestali. Krvarenje je u dva dana zaustavljeno i moj se sin spasio. Jednom sam, od straha pred gubitkom, sanjala san. U njemu mi je Isus otvorio trbuh i pokazao bebu i rekao: “Vidiš da je dobro, rodit će se i bit će dobro. Zašto mi ne vjeruješ?” I eto moga Vida. Treba biti otvoren zivotu, jer biti majka je nešto posebno, a djeca su dar s neba.
Vidimo se još, hvala na toplom dočeku!
 
Lj.C. (Zagreb)

”Nadam se i molim se da ćete nam se pridružiti u 40 dana posta i molitve i pomoći preokrenuti presudu Roe protiv Wadea , jer nismo imali izbora u početku s Vrhovnim sudom – oni su odlučili umjesto nas“
 
Norma Mccorvey / Nekadašnja “Roe” u Roe vs. Wade

“40 dana za život pomaže da budemo duhovno svjesni potrebe molitve za nerođene, osnažuje nas na frontovima borbe za život, dopire do majki i očeva porukom nade. Ne postoji pokret važniji od pokreta za spas najranjivijih: 40 dana za život vodi takvu borbu!”
Lile Rose / Live Action

Hvaljen Isus i Marija! Želim posvjedočiti kako je Gospodin bio milostiv i dao mi čast da budem Njegova produžena ruka. Iako osjećam veliki strah i nelagodu kada moram moliti javno, na nagovor svog dečka, priključila sam se kao voditelj smjene u jesenskoj i korizmenoj inicijativi. Jednostavno sam rekla: “Bože, ti znaš sve moje slabosti i bojazni, ali znam da me trebaš, idem s tobom biti hrabra, ti me iskoristi kao sredstvo svoje Ljubavi pa i ako doživim koju neugodnost, neka je Tebi na slavu.” I uzela jutarnji termin prije odlaska na posao. Često se puta događalo da budem sama pred bolnicom i molim. Stala sam se s krunicom u ruci uza bolnički zid i prebirala zrno po zrno dok ljudi prolaze. Moram priznati da se nisam najugodnije osjećala, ali što je to u usporedbi s onime što je za nas Gospodin pretrpio. Reakcije su bile razne, a kod onih neugodnih me nosila misao da znam za koga se borim i tko je uvijek uza me. Kraj mene je prošla gospođa koja je u jednom trenutku samo stala i činilo se kao da razmišlja. Nakon nećkanja, vratila se i suznih očiju ispričala mi svoju priču. Nećakinja s kojom živi je zatrudnjela i ne zna kako će financijski moći pomoći njoj i djetetu. Preplavio me osjećaj zahvalnosti što je došla baš kad sam ja bila. Razgovarale smo i hrabrila sam ju da se bori za to dijete i proslijedila kontakte ljudi koji će joj pomoći, i financijski i duhovno. Uz Božju pomoć, malo djetešce je spašeno.
Nikada ne znamo kako naša prisutnost može djelovati na druge ljude. Topla riječ, prisutnost, potpora… Gospodin obilno blagoslivlja kada Mu se prepustimo i hvala Mu na iskazanoj milosti. A gospođu, njenu nećakinju i bebicu preporučam u vaše molitve da budu strpljive u svim iskušenjima i da život koji su odlučile sačuvati bude veliki blagoslov za sve ljude. Znam da za mene već jest.
Marija

“Sveti Otac uvelike cijeni predani rad koji ste vi i svi koji su uključeni u 40 dana za život se uložili za promicanje poštovanja životima svih nerođenih beba. Njegova Svetost vas uvjerava u svoju molitvenu podršku za Vas, Vaše kolege i sve one čija je molitva, post i žrtve su spas nebrojenih života i koji daju slavu Bogu.
papa Franjo, preko državnog tajnika

“Svaki život dragocjen je i poseban u Božjim očima. Čak i onaj nerođeni, tek začeti. Zato molimo Gospodina da ohrabri sve roditelje koji su u iskušenju učiniti pobačaj, da se ne boje života i odgovornosti za život. Molimo da Gospodin dotakne srca svih koji zagovaraju, promiču i izvršavaju taj čin, da shvate da je život najljepši i najvredniji dar koji nam Bog daje. Molimo da Gospodin blagoslovi životom tolike obitelji koje željno iščekuju djecu, a ne mogu ih imati. Ima još toliko nakana za koje je potrebno moliti, a teško ih je sve ukratko spomenuti. Neka Gospodin blagoslovi sve trudnice, sve koji im pomažu, ovu inicijativu 40 dana za život, sve koji je organiziraju i sudjeluju na bilo koji način. Hvala ti Gospodine za sve milosti primljene po našim skromnim molitvama i žrtvama!”

Nada i Sanja / Treće Srce iz Vugrovca

“Ja sam u ovom pokretu danas samo zbog običnih ljudi koji su učinili izvanredne stvari.. Moja bivša klinika za pobačaje je zatvorena zbog njihovog djelovanja i njihove žrtve. Bebe su danas žive zbog njih! Žene više nisu ranjavane boli pobačaja u njihovoj zajednici. I ti to možeš! I ti možeš spasiti život! Danas stojim na strani pokreta 40 dana za život!”
Abby Johnson, bivša direktorica Planed Parenthood